'Počeli smo kao mesnica. Danas nam svi dolaze na janjetinu'

Marina i Ivan Žganjer uspješno vode restoran već desetljećima, a poznati su, osim po mesu, po štrudlama i dobrim porcijama. Delicija je sablja bana Frankopana. Ove godine slave 50. obljetnicu...

Ako volite priče o vrijednim ljudima koji su sve što imaju stekli vlastitim rukama i predanim radom, onda je priča o bračnom paru Žganjer prava poslastica za vas. Marina (65) i Ivan (74) u Jaškovu, između Karlovca i Ozlja, vode obiteljski restoran Žganjer punih 50 godina.

Sve je počelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Ivan otišao raditi u Njemačku, no roditelji su željeli da se vrati. Ivan je pristao, ali pod uvjetom da otvore vlastitu mesnicu, zato što mu je otac mesar i vinar. Posao s mesom dobro je krenuo, a onda je vrijedan Jaškovljanin opet otišao u Njemačku. Cilj je bio zaraditi novac i otvoriti gostionicu.

Kad se vratio, srušio je krov obiteljske kuće, napravio betonsku ploču, a šank napravio kod lokalnog stolara. Roditelji, iako ne baš zadovoljni što im se ruši krov, bili su podrška sinu u namjeri da otvori ugostiteljski objekt, u kojem se u početku točilo samo piće, a tek povremeno peklo pokoje janje ili odojak. Salate su pripremali u kuhinji u kući na kojoj su napravili prozorčić za izdavanje narudžbi. Mještani su govorili kako Ivan neće dugo opstati.

- Osamdesetih se posao počeo razvijati, postali smo popularni, a svakodnevno se tražio stolac više, baš kao i koja kila janjetine više. Puno smo pekli na terenu na crkvenim i vatrogasnim slavljima u okolnim mjestima i po susjednoj Sloveniji te tako došli do mnogo novih gostiju. Godine 1990. odlučili smo se proširiti pa sam uz pomoć supruge Marine otvorio restoran. Dugo smo razgovarali kako ga nazvati i na kraju smo odlučili dati najjači pečat i stati iza novog proizvoda svojim prezimenom - tako je buffet Lovcu postao restoran Žganjer - otkriva nam gospodin Ivan, koji se, uz mesna jela i slasne juhe, nametnuo s janjetinom, koja je i danas neraskidiva poveznica s ovim restoranom.

Ivan i Marina janjce su nabavljali s Krka, Paga i Cresa, a restoran su širili nekoliko puta zadnjih desetljeća. Cilj je uvijek bio isti, a to je da ljudima pruže domaću hranu i dobru porciju.

- Ugostiteljstvo je dinamičan posao koji nema fiksno radno vrijeme, radi se najviše kad drugi imaju slobodan dan. Obiteljski rad je često izazovniji jer se često briše granica poslovnog i privatnog života, a s druge strane to nosi i svoje benefite jer se svi bolje razumijemo. Svatko svojom individualnošću, posebnim sposobnostima ili talentima dio je priče te je nadopunjuje. Ipak, zadnju riječ u ugostiteljstvu na kraju ima gost. Iz perspektive roditelja djece koja odrastaju u takvom okruženju sigurno ima dana i trenutaka kad obiteljske obaveze pate, ali djecu se, s druge strane, nekako prirodno uči radnim navikama, odrastaju u zanimljivom životno-radnom okruženju, komunikaciji s različitim ljudima. Međutim, uz golemu ljubav prema poslu i posvećenosti poslu, mislim da smo ipak uspjeli prenijeti kćerima da je obitelj najveća svetinja i smisao postojanja - govori nam Marina, kojoj i danas pomažu kćeri Lidija i Alenka.