Najteže je sklopiti brak između kvalitete i zarade

Nagrade koje hrvatski arhitekti često dobivaju na svjetskim natječajima potvrđuju visoke dosege naše arhitekture. No, u konkretnim se projektima na domaćem terenu ti dosezi ipak rijetko ostvaruju. Odgovornost je podjednako na arhitektima i na investitorima, smatra predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Goran Rako.

Kako ocjenjujete stanje suvremene hrvatske arhitekture, posebice tvrdnje da su hrvatski arhitekti ziheraši, previše skloni oprobanim konvencionalnim rješenjima?

- Očito je za to potrebno najmanje dvoje. Mnogi investitori zaista žele raditi ziheraški. Nedavno je trebao biti jedan natječaj za kuću od 800 stanova koja gleda prema zagrebačkom jezeru Bundek. Investitor je želio da svi stanovi budu mali. Rekli smo mu da bi barem neki stanovi prema jezeru trebali biti veliki jer je to ekskluzivna lokacija. Ne, on je želio sve male. Ako su arhitekti ziheraši, onda su investitori ziheraši ne na kvadrat, nego na kub.

Koliko naši arhitekti popuštaju zahtjevima investitora?

- To ovisi o arhitektu, ali i o investitoru. Neki investitori su vrlo samouvjereni, uglavnom bez razloga. Mogu vam navesti primjer jednog malog investitora, za kojega smo radili kafić u blizini Ekonomskog fakulteta gdje prolazi na tisuće studenata. Investitor je vrlo jasno htio kafić za studente. U našem uredu radi niz mladih ljudi, neki su studenti, i oni bi sigurno mogli napraviti studentski kafić bolje nego investitor koji nije ni blizu studentskim godinama. Međutim, on je cijelo vrijeme dodavao neke svoje ideje, stare kotače i slično, pa je na kraju dobio konobu, a ne studentski kafić.

Ima li arhitekata koji uspijevaju svoje ideje prodati investitorima?

- Neki arhitekti u tome sjajno uspijevaju. Izdvojio bih Hrvoja Njirića jer vještina kojom on uspijeva uvjeriti investitore u svoje ideje katkad izaziva divljenje. Mislim da se i investitori počinju mijenjati jer vide da im arhitekti mogu donijeti veću zaradu. Mogu navesti svoj primjer projekta trgovačkog centra Cascade u Zagrebu. Kad je investitor vidio da mojim projektom ne dobiva jedan red izloga na Tkalčićevoj nego četiri reda, on je to odmah prihvatio. Ja sam njemu podvalio dobru arhitekturu, a on je od nje imao financijsku korist. To je jedan od načina, koji ne uspije uvijek. Bit je problema u tome što neki ni ne traže brak između kvalitete i zarade.

Znamo da su naši arhitekti dobivali nagrade u inozemstvu. Koliko je naša arhitektura doista ugledna u svijetu? U kojoj mjeri naši arhitekti uspijevaju dobiti poslove u inozemstvu?

- To su dvije posve različite stvari. Kad je riječ o uspjehu u časopisima, knjigama, seminarima, naši su arhitekti postali vrlo poznati izvan granica Hrvatske. Ali to je u onom kulturološkom sloju. Što se tiče poslova, to je nešto sasvim drugo, jer strani investitori i kad dolaze k nama, često dovode svoje arhitekte. Svi oni igraju na sigurnu kartu, ne žele riskirati, tako vjerojatno ni strani ne žele riskirati s hrvatskim arhitektima.

Međutim, imamo primjer Randića i Turata u Portugalu, Njirića u Kini, Medića i Pulića koji žive i rade u Nizozemskoj, ali i u drugim zemljama. Sve to ne treba gledati s odmakom i tražiti nekakvu hrvatsku egzotiku - jer je nema. Možda nam je to i problem. Mnogi promatraju Hrvatsku kao egzotičnu zemlju, a onda dođu i vide da je to najnormalnija srednjoeuropsko-mediteranska zemlja.

Je li, prema vašem iskustvu, suradnja arhitekata bolja s privatnim ili javnim investitorima?

- Slažem se s onima koji kažu da je lakše surađivati s javnim investitorima. Ali to je i logično. Naravno da će, primjerice, Ministarstvo kulture, kada se pojavljuje kao investitor, više cijeniti struku, nego neki privatni investitor koji, da tako kažem, vadi novac iz vlastitog džepa.