Ivanišin i Kabashi: Zahtjevi investitora i prenormiranje noćna su mora arhitekata

Arhitekti Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi imaju zajednički ured Ivanišin.Kabashi.arhitekti već petnaest godina, za kojih su izgradili respektabilno ime u domaćim i regionalnim okvirima. Već na početku posla izlagali su 2010. na Venecijanskom bijenalu u paviljonu Crne Gore, a veliki projekti samo su se nizali. Zasad, kažu, nemaju problema s krizom izazvanom koronavirusom, a kad prođe, uvjereni su u građevinski procvat
Razgovor s arhitektima Krunoslavom Ivanišinom i Lulzimom Kabashijem dogovoren je prije potresa u Zagrebu, uvjetovao ga je slučaj, kao, uostalom, i sve stvari u životu, a potres ga je učinio aktualnim i prigodnim. Naime, mnogo je zgrada stradalo, posebno u centru, i pred strukom će biti velikih izazova za rekonstrukciju i adaptaciju. Ali ne samo pred strukom. Arhitekte, građevinare i investitore godinama muči pretjerana regulacija, odnosno propisi, koji su često toliko zahtjevni i neizvedivi da investitori od projekata unaprijed odustaju, smatraju naši sugovornici, vlasnici i direktori renomiranoga arhitektonskog ureda Ivanišin.Kabashi.arhitekti, danas angažirani na nekoliko velikih projekata, arhitekti prema čijim zamislima već godinama niču građevine u zemlji i inozemstvu.

Tragedija, ali i prilika
No, koliko god paradoksalno zvuči, Kabashi smatra da je možda baš potres prilika da se središte Zagreba obnovi što brže, kvalitetnije i bolje, jer Zagreb kakvog danas znamo nastao je većim dijelom nakon potresa 1880. godine.

– Nevrijedne zgrade treba srušiti i na njihovom mjestu sagraditi nove, a one koje su povijesno i estetski vrijedne treba obnoviti, unijeti u njih nove materijale, željezo i armirani beton i na taj ih način stabilizirati – ističe Ivanišin, ali da bi se sve to realiziralo potrebno je stvoriti uvjete pod kojima će se investitorima isplatiti ulagati.

Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi poznaju se sa završnih godina fakulteta, a profesionalno su počeli surađivati vrlo brzo nakon što su 1996. – 1997. diplomirali i stekli uvjete za samostalno projektiranje. Na početku su imali svatko svoj ured ovlaštenog arhitekta, u Zagrebu, odnosno Dubrovniku, kada je i počela njihova suradnja na različitim projektima, obiteljskim kućama, stambenim zgradama i interijerima.

– To s jedne strane nisu bila najsretnija vremena za arhitekturu, jer kao da se još nije znalo u kakvom bismo točno sustavu kao arhitekti privatnici trebali raditi. No, s druge strane, neodređenost i tranzicija pružale su priliku nekome izvan institucija da krene u posao grlom u jagode. Našli smo se u poziciji da radimo glavne projekte po sasvim nedorečenim urbanističkim planovima i ishodimo lokacijske i građevinske dozvole s vlastitim imenom i pečatom a da nikad prije nismo vidjeli kako propisno uvezan idejni ili glavni projekt uopće izgledaju. Nijedan od nas dvojice prije svog projektnog ureda nije radio u nekom drugom projektnom uredu, jer takva su bila vremena – projektiralo se vrlo malo, sustav se tek izgrađivao ili je nama to tada tako izgledalo –​ prisjeća se Ivanišin.

Trajno i stabilno
Zajednički poslovni put i čvršće povezivanje označio je arhitektonski ured koji su osnovali 2006. godine i nazvali ga prema vlastitim prezimenima, Ivanišin.Kabashi.arhitekti, jer su htjeli da to bude nešto trajno i stabilno, kažu, kao i ono što projektiraju i grade.

– Zajedno smo počeli raditi 2003. – 2004. godine na projektu obiteljske kuće u Zagrebu, koja je u razmjerno kratkom roku bila projektirana i sagrađena, a potom i nominirana za nagradu za stambenu arhitekturu Udruženja hrvatskih arhitekata. Za to je bilo dovoljno da smo u neformalnom poslovnom odnosu, svaki sa svojim uredom ovlaštenog arhitekta. Godine 2004. ušli smo i u prvi veliki projekt, to je bila javna garaža u Dubrovniku i sportska dvorana osnovne škole do nje, jedan od prvih projekata i realizacija javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj – ističe Kabashi.

Domaći i strani projekti
Poslovi su iz dana u dan rasli, pa su uz tri kolege arhitekta na projektima angažirali i hrvatske i strane studente koji su kod njih odrađivali praksu. Garaža u Dubrovniku je završena 2009. godine, a u međuvremenu su pobijedili na tri domaća i jednom međunarodnom natječaju. Tu prvu fazu rasta zaključuju izložbom na Venecijanskom bijenalu u paviljonu Crne Gore 2010., gdje su predstavljali svoj projekt uređenja brane Mratinje, pobjednički rad međunarodnog natječaja crnogorske vlade iz 2009. godine.

Život ide dalje
Posljednjih nekoliko godina sve je više dobrih projekata na dobrim lokacijama, napominju. Privode kraju radove na dvama gradilištima u Dubrovniku, gdje je u izradi ili se čekaju dozvole za još nekoliko projekata, rade na projektu rekonstrukcije u povijesnoj jezgri Korčule za jednu stranu kompaniju, a u Zagrebu se, osim spomenutog hotela, grade dvije manje stambene zgrade i obiteljska kuća u rezidencijalnom dijelu grada. K tome i dalje su angažirani na projektima u inozemstvu, tako da posla ne nedostaje te ih je trenutačno u uredu šestero zaposlenih visokoobrazovanih arhitekata i dvoje studenata na praksi. A upravo su poslovi u inozemstvu bili ključni za preživljavanje u kriznim vremenima i posredno im donijeli nove kvalitetne projekte.

– Od prvog dana do danas glavni problem je uvijek isti – prenormirani urbanistički planovi i predugo vrijeme potrebno za ishođenje raznoraznih dozvola i suglasnosti. Možda će se nešto u tom smislu popraviti prelaskom na digitalno ishođenje dozvola i suglasnosti u zadnjih pola godine, ali to još ne možemo sa sigurnošću reći – ističe Ivanišin, inače i doktor arhitekture te docent na Katedri za projektiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Zasad nemaju problema s krizom izazvanom koronavirusom, iako se zbog pandemije osjeća neizvjesnost. Godišnji prihodi su im stabilni, od 2016. kreću se oko tri milijuna kuna.

– Prođu li problemi uzrokovani koronavirusom za nekoliko mjeseci, planiramo povećati ured za još nekoliko arhitekata i jednog administratora. Nedavno smo kupili nova računala, koja još nismo uspjeli ni raspakirati, ali posla ima, i na projektima trenutačno radimo od kuće. Gradilišta nisu zatvorena, dovršavamo postojeća, radi se punom parom, a nadamo se uskoro i brojnim novima – ističe ovaj arhitektonski i poduzetnički dvojac koji ulazi u petnaestu godinu, više nego uspješnog, zajedničkog poslovanja.