Kako je obitelj Turkalj iz ruševine stvorila jednu od najnagrađivanijih hrvatskih sirana

Između Rastoka i Plitvičkih jezera obitelj Turkalj već četvrt stoljeća gradi priču o uspjehu. Od četiri krave do šampionskih sireva, njihovi proizvodi danas osvajaju europske medalje, nalaze put do restorana i škola, a najveći izazov više nije pronaći kupca nego proizvesti dovoljno.

U Jelovu Klancu, malom ličkom selu, posljednjih godina nastaje jedna od najljepših priča hrvatskog obiteljskog mljekarstva.

Ondje, daleko od gradske vreve, obitelj Turkalj pokazuje da se vrhunska kvaliteta proizvodi na gospodarstvima gdje se svaki detalj poznaje, od prve vlati trave do posljednjeg koluta sira. Njihovi proizvodi danas osvajaju domaće i međunarodne nagrade, nose oznaku Lika Quality i nalaze se na stolovima restorana, hotela i kuća za odmor diljem plitvičkog kraja. Ipak, najveća vrijednost ove sirane nije samo u medaljama, nego u priči koja ih je dovela do njih.

Početak nije imao ništa zajedničko s današnjom slikom uspješnog gospodarstva.

Od ruševina do moderne sirane
Nakon Domovinskog rata Petar Turkalj s roditeljima napušta Karlovac i vraća se na obiteljsku djedovinu u Jelov Klanac. Ondje ih nije čekala moderna farma, nego ratom devastirana kuća, zapušteno imanje i neizvjesna budućnost. Dok su mnogi tada napuštali Liku u potrazi za sigurnijim životom, Turkaljevi su krenuli u suprotnom smjeru. Odlučili su svoju budućnost graditi upravo ondje gdje su generacije prije njih živjele od zemlje.

"Kada smo stigli, ovdje gotovo da nije bilo ničega. Sve što danas vidite nastalo je korak po korak", prisjeća se Petar Turkalj, navodeći kako su prve četiri krave kupili 2001. godine. U istoj su zgradi bile i štala i garaža, dok današnja moderna sirana tada nije postojala. Sve se gradilo vlastitim radom, bez velikih početnih ulaganja.

"Nove krave kupovane su postupno, dio na kredit, dio iz vlastitog uzgoja, a zajedno s njima rasla je i proizvodnja hrane na okolnim parcelama te mehanizacija potrebna za ozbiljnije bavljenje stočarstvom. Danas na gospodarstvu imamo šezdesetak muznih grla simentalske i holstein pasmine te obrađujemo stotinjak hektara zemljišta, najvećim dijelom kako bi sami proizveli stočnu hranu", ističe ovaj danas jedan od najpriznatijih stočara ličkog kraja.

Ipak presudan trenutak dogodio se tijekom velike krize hrvatskog mljekarstva 2008. i 2009. godine. Pad otkupne cijene mlijeka mnoge je proizvođače natjerao na zatvaranje farmi. Turkaljevi priznaju da su i sami godinama preživljavali uz velika odricanja. Sve što su zaradili ulagali su natrag u gospodarstvo. Bilo im je jasno da prodajom sirovog mlijeka više ne mogu opstati. Tada je donesena odluka koja će potpuno promijeniti njihov poslovni put.

Godine 2015. pokreću vlastitu siranu i počinju prerađivati mlijeko s vlastite farme. Početci nisu bili nimalo jednostavni. Prerađivalo se svega dvjestotinjak litara mlijeka tjedno, tržište je tek trebalo osvojiti, a recepture su nastajale metodom pokušaja i pogrešaka.

"Bilo je dosta bačenog sira", kroz osmijeh priznaje Marijana Turkalj.

Ključne za sir - supruga i majka
Dok Petar najveći dio dana provodi na farmi, među kravama, traktorima i poljima, tehnološki dio proizvodnje povele su dvije žene – njegova supruga Marijana i majka.

Odnos svekrve i nevjeste često se opisuje kao jedan od najizazovnijih u obitelji, no u ovoj sirani upravo njihova suradnja predstavlja jednu od najvećih prednosti. Obje su u međuvremenu završile stručno osposobljavanje za sirarstvo, ali će bez zadrške reći da ih nijedna edukacija nije naučila onoliko koliko svakodnevni rad.