Naivno sam mislila da ću se u poduzetništvu baviti samo svojom strukom

Ima svoj arhitektonski ured, projektirala je brojne projekte, osobito obiteljske kuće, dobitnica je niza nagrada, napisala je dva arhitektonska priručnika za djecu te je kolumnistica nekoliko časopisa. Netko bi mogao pomisliti da Tatjani Liktar Elez dan traje i više od 24 sata, no ona kaže da je sve stvar prioriteta. Inspirativna poduzetnica otkrila nam je tajne svog uspjeha, ispričala kako se napokon odlučila za pokretanje vlastitog arhitektonskog ureda i što ju je uopće na tom putu kočilo.

Da želi imati svoj arhitektonski ured znala je još od studentskih dana, no jednom kad je počela raditi “kod drugih” i kad se život “zakotrljao”, pa su došli obitelj i djeca, ta ju je ideja sve više plašila. Bilo je komfornije raditi “za druge” nego “za sebe”. Iako je maštala, zamišljala i planirala, nekako nikako da dođe ono famozno pravo vrijeme, koje uvijek čekamo. Nikad joj se nije činilo da je dovoljno spremna za taj hrabri korak. No, kako to obično i filmski bude – pravo vrijeme ne dolazi samo od sebe već ga sami trebamo stvoriti. Točno to učinila je i Tatjana.

Važno je ne uspoređivati se s drugima
“Napokon, nakon druge trudnoće te povratka u bivšu firmu, bilo mi je dosta i posla i struke i počela sam se pitati, kao u pjesmi PJ Harvey, ‘Is that all there is?’”, podijelila je s nama.

Znala je da mora biti više od života od te rutine i kolotečine u kojoj se našla, kao u vrtlogu. Tako je te sudbonosne 2017. godine skupila hrabrost i – postala poduzetnica. Otvorila je svoj ured.

“I to bez prevelike pripreme ili sigurnih klijenata”, prisjeća se Tatjana. Ispostavilo se da nije pogriješila. Danas njezin METAR MILIMETAR već ‘kreće u školu’ – ima već više od sedam godina.

Najteži dio ulaska u poduzetništvo bilo joj je, priznaje, posložiti i samu sebe. Svi ističu koliko je važno naći dovoljno klijenata, posložiti posao i procese, a nitko ju nije upozorio koliko je u cijeloj priči najvažnija ona sama. Koliko je važno da ju kao novopečenu poduzetnicu ne zapljusne val “moranja” i uspoređivanja kako to drugi rade i zašto jesu ili nisu uspješniji. To je kontraproduktivno, ali je i veliki izazov oduprijeti se takvim mislima.

Poduzetništvo podrazumijeva i prodaju i financije i javne nastupe…
Izazovno je bilo, prisjeća se, i shvatiti da više nije samo arhitektica. Kad je otvarala ured, naivno je mislila da će se baviti samo svojom strukom.

“Putem sam otkrila cijeli novi svijet poduzetništva. Biti dobar arhitekt ne garantira da ćeš dobro voditi svoj ured”, opisuje.

Morala je steći brojna nova znanja, poput prodaje, komunikacije, javnog nastupa, vođenja financija.

“To nas ne uče na fakultetu”, smije se pa dodaje da sada voli iskoristiti sve prilike za novim učenjima i edukacijama koje joj se pojave.

“Nevjerojatno koliko možemo učiti od drugih struka i primijeniti to kod sebe. Arhitektura ima svoje specifičnosti, no principi vođenja firme nisu ništa drugačiji od drugih struka i mogu se naučiti i primijeniti. U mom slučaju, sva ova dodatna znanja obogatila su moj odnos sa strukom i dala mi samopouzdanje i u vođenju projekata te donošenju odluka. Situacija nije ili/ili, ili ću biti arhitekt ili manager, moramo raditi na oboje i to ne smanjuje našu kreativnost, dapače”.

Energija i fokus bitniji od radnih sati
U početku poslovanja je, prisjeća se Tatjana, bilo manje reda i više je robovala poslu. Bez obzira na cijenu po privatni život, pa čak i zdravlje. Sada pak uspijeva održavati svoju verziju balansa. To ne znači da je uvijek sve savršeno posloženo, već da puno pametnije planira svoje vrijeme i ne gubi ga na nebitne stvari. Kad neke stvari ne stiže, poput primjerice redovitog objavljivanja na društvenim mrežama, pojašnjava da se ne grize zbog tog. Zna da joj je prioritet nešto drugo i da će već nadoknaditi.

“Bitno je znati što hrani vaš biznis i tu staviti prioritet. U mom slučaju to su projekti i klijenti, a ostalo uklopim u onoj mjeri u kojoj stignem, bez prevelikog forsiranja”, naglasila je uspješna poduzetnica koja nastoji svoj radni tjedan održati petodnevnim. U poduzetništvu, znaju svi koji su se usudili tim putem krenuti, to nije lako. Ipak, pronašla je načina kako da si vikende drži slobodnima.

“Dok se priča o četverodnevnom radnom tjednu, ja pokušavam svoj radni tjedan održati petodnevnim. Iako volim raditi subotom, kad ne zvone telefoni, pokušavam to izbjegavati, jer odmor ima svoju svrhu”.

Radni joj dan u prosjeku ima osam sati. Inače voli povući crtu između posla i slobodnog vremena, no često ima edukacije, druženja te sastanke i nakon tih osam sati. Ističe da broj sati nije ključan, već je bitno znati kako funkcionirate. Pravilno usmjeravanje energije i fokusa bitniji su od beskonačnih radnih sati. Primjerice, njoj je vrijeme od 8 do 13 najdragocjenije. Tada je najbolje fokusirana i u to vrijeme radi najbitnije poslove, stoga najradije u tom razdoblju izbjegava sastanke ili privatne obaveze.