Može se i bez poticaja, mi 15 godina radimo bez njih i uspjeli smo

'Ne uzimamo poticaje, nismo se nikad ni prijavljivali za njih. U posljednje vrijeme kolege me nagovaraju da se javim na neki natječaj od natječaja iz Programa ruralnog razvoja koji su namijenjeni mladim poljoprivrednicima. Nažalost, dosad nisam imao baš nešto vremena da se bavim time, ali možda bi bilo pametno to malo istražiti', kaže nam Dubravko Štikavac, 24-godišnji poljoprivrednik koji od svoje 15. godine pomaže roditeljima

U Hrvatskoj se može proizvoditi bez poticaja i pomoći države. Primjer obitelji Štikavac iz Otoka Nartskog to najbolje pokazuje. Ova obitelj već 15 godina građanima Zagreba, na tržnici Savica, isporučuje sezonsko povrće koje proizvodi na 1,5 hektara plastenika i još dodatno na 1,5 hektara otvorenih površina. Jedni su od rijetkih koji ne uzimaju poticaje, ne javljaju se na natječaje koje raspisuje država, nego se bore kako znaju i umiju na surovom tržištu povrća u hrvatskoj metropoli.

"Ne uzimamo poticaje, nismo se nikad ni prijavljivali za njih. U posljednje vrijeme kolege me nagovaraju da se javim na neki od natječaja iz Programa ruralnog razvoja koji su namijenjeni mladim poljoprivrednicima. Nažalost, dosad nisam imao baš nešto vremena da se bavim time, ali možda bi bilo pametno to malo istražiti", kaže nam Dubravko Štikavac, 24-godišnji poljoprivrednik koji od svoje 15. godine pomaže roditeljima. Završio je srednju poljoprivrednu školu, krenuo i na fakultet, ali je odustao i sad svoju budućnost vidi u proizvodnji sezonskog povrća.

"Nema za nas godišnjeg odmora, mi smo na tržnici svaki dan, nema nas samo jednom tjedno, ponedjeljkom. Nema praznika, nema godišnjeg odmora. Ne možemo si to dopustiti. Na tržnici sam ja svakodnevno, a povremeno me zamijene muž ili sin. Kad dođem kući, pomažem u plastenicima", kaže nam Dragica Štikavac, koja je do prije 15 godina radila u jednoj zagrebačkoj bolnici, ali su se ona i muž odlučili upustiti u poljoprivredni posao i sve što su imali otada su ulagali u plastenike.
Sve zarađeno uložili u plastenike

Obitelj Štikavac na svom imanju ima oko 20 različitih plastenika. Od malih, srednjih i nekoliko velikih. Na pitanje koliko proizvode, majka Dragica i sin Dubravko uglas odgovaraju da ne znaju jer ne stavljaju ništa na papir. Proizvode sve što ljudi na tržnici traže i trebaju. Sad ide matovilac, uskoro će rotkvica i mladi luk, kreću i salate, a onda od svibnja nastupa prava i puna sezona kad imaju sve što ljudima treba, rajčice, krastavce, paprike, lubenice, jagode. "Na placu moraš imati u ponudi sve što ljudi traže, inače nema prometa", kaže Dragica, te dodaje kako su kupci danas postali jako zahtjevni.

Nema za nas godišnjeg odmora, mi smo na tržnici svaki dan, nema nas samo jednom tjedno, ponedjeljkom. Nema praznika, nema godišnjeg odmora

"Ponuda je danas ogromna. Vidi se da je kupovna moć slaba, ljudi sve manje troše, a nekada je to sve bilo drugačije. Promijenile su se i navike. Prije su ljudi imali više vremena i dolazili na plac svaki dan, a sada mladi ili kupuju u trgovačkim centrima jer ne stignu sve obaviti ili na tržnicu dođu samo vikendom i uzmu ono najnužnije. Nema više prometa kao nekada", dodaje Dragica.

U obilazak plastenika obitelji Štikavac krenuli smo razgovarajući o tome kakvih sve plastenika u Hrvatskoj ima te koliko se proizvodi na ovaj način. Obitelj Štikavac je među brojnim poljoprivrednicima u okolici Zagreba i Zagrebačkoj županiji koji se bave uzgojem povrća. Kažu da je konkurencija strašno velika te da imaju dojam da je sve veća.

"S jedne strane je dobro što smo blizu Zagreba, kao najvećeg tržišta u Hrvatskoj, dok je s druge problem jer se svi znamo i pod pritiskom smo jake konkurencije. Na tržištu ima svakojake robe od domaće uzgojene u Hrvatskoj do uvozne iz cijelog svijeta, ali i robe koju preprodavači kupe na veleprodaji u nekim trgovačkim centrima, a onda je pod domaću prodaju na tržnici."

"Znaju oni kupiti i od nas, a onda prodavati pod svoju robu", kaže nam Dragica Štikavac. Ona je posebno ljuta što na tržnicama nema kontrole i što se ne vidi jasno koja je roba domaća i tko ju je proizveo. "Ako u trgovini kupujete cipele, na njima piše gdje su proizvedene. Tako je i s drugim proizvodima, pa bi isto tako trebalo biti i s robom na tržnici", dodaje.

Njihov dugogodišnji rad ipak se isplati. Na placu imaju stalne mušterije jer su cijelo vrijeme na tržnici na Savici i ljudi ih znaju. "Često me zovu, naručuju robu, pitaju kad će nešto stići na tržište. S puno njih smo stvorili osoban odnos, gotovo prijateljski, što je prednost kad se baviš prodajom."

Na pitanje jesu li spremni na udruživanje i uključivanje u neku proizvođačku organizaciju ili zadrugu, Dubravko Štikavac kaže kako je svjestan da je to nužno, ali su i dalje skeptični.

"Mi se bavimo isključivo i samo maloprodajom. Sve što zaradimo u godini investiramo. Mama i tata su krenuli s jednim plastenikom i s nešto zemlje na otvorenom, a došli smo do ovih količina i površina zahvaljujući radu i upornosti. Imamo loša iskustva s veleprodajom i trgovcima", kaže Dubravko.

Zašto se ne udružujemo? Nitko nikome ne vjeruje, svi gledaju sebe

Kako nam je objasnio, svojevremeno je postojala zadruga u koju su bili uključeni, isporučivali su robu velikim trgovcima, ali su na kraju ostali bez novca. "Plaćanje je najveći problem u Hrvatskoj, to treba srediti i dovesti u red, a onda bismo se mi mogli udružiti i isporučivati velike količine. Ovako kad moraš čekati svoj novac tri, šest ili devet mjeseci ili ga nikada ne dobiješ, to samo govori da je još uvijek nered u državi i da nas nitko ne štiti. Nitko nikome ne vjeruje i svatko gleda samo svoj interes, to je razlog zašto nema udruživanja", kaže Dubravko.

Ovaj obiteljski posao vodi otac Rade, majka prodaje na tržnici, a sin Dubravko sve više preuzima vođenje posla. Uz njih pomažu im stric, strina i ujna. Imaju uigranu podjelu posla i svatko ima svoje zaduženje i svoje obaveze. "Ne žalimo se, radimo puno, nekada se da zaraditi, nekada je loše, ali smo sretni jer radimo ono što volimo i sami smo sebi šefovi", kaže Dragica.

Na pitanje koliko su dosad uložili u proizvodnju, nemaju konkretan odgovor. "Teško nam je to znati jer stalno nešto investiramo. Kako novac dolazi, tako ga ulažemo. Možda bi moj suprug to znao, ali nažalost nema ga danas ovdje", kaže Dragica Štikavac.

Nitko nikome ne vjeruje i svatko gleda samo svoj interes, to je razlog zašto nema udruživanja

Ipak Dubravko kaže da ulaganje u jedan plastenik stoji najmanje 100.000 kuna.

"Većina naših plastenika nisu novi nego smo ih kupili od ljudi koji su krenuli u proizvodnju i propali. Puno je onih koji misle da je ovo lak posao, ulože, krenu i na kraju propadnu. Zato je lako u oglasnicima i na tržištu naći neki plastenik koji je dobar i može se u njemu još proizvoditi. Nažalost, do plastenika je lakše doći nego do zemlje. Ljudi traže nevjerojatne cifre za svoj mali komad zemlje, misle da je vredniji od zlata i kada vide koliko smo mi ovdje napravili, očekuju da smo neki bogataši kojima cijena nije problem", kaže Dubravko.

Ponosno nam pokazuje svog mladog konja hrvatskog posavca. "Njega sam kupio iz zadovoljstva, mlad je još i malo uplašen, ali su i konji moja ljubav. Nažalost, ovdje baš nema prostora za neko jahanje, ali volio bih da se u budućnosti uz povrtlarstvo posvetim i uzgoju konja", kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Savjeti za bolju poljoprivredu obitelji Štikavac:

Može se proizvoditi i bez poticaja i pomoći države, ali uz veliko odricanje i rad
Organizacija posla je najvažnija, cijela obitelj mora biti angažirana i točno se znati podjela posla
Više se isplati prodavati u maloprodaji jer se odmah dobiva novac
Problem plaćanja trgovaca je glavni razlog zbog čega proizvođači ne žele u zadruge
Smatraju kako je udruživanje važno, ali bi država trebala bolje zaštititi proizvođače
Sve što zarade, investiraju u nove plastenike i novu proizvodnju
Imaju širok asortiman povrća i voća jer kupac ne vjeruje proizvođaču koji ima samo nekoliko vrsta proizvoda, želi sve u ponudi
Osobni odnos s kupcima na tržnici je bitan

Osobna karta OPG-a Štikavac

1,5 hektara plastenika
1,5 hektara otvorene proizvodnje povrća
20 plastenika različitih veličina i kapaciteta
6 zaposlenih (obitelj - otac, majka, sin, stric, strina, ujna)
2001. početak proizvodnje
15 godina zakupljen štand na tržnici Savica
proizvode: matovilac, salate, kupusnjače, špinat, kelj, cvjetaču, mladi luk, jagode, rajčice, krastavce, paprike i dr.