Jedini opatijski vinar Darko Mandić i njegovih sedam "kvadrata" vinskog čuda

Se san san delal: tukal staru meltu, čistil šutu, pod velin pritiskon pral zidi, ma užival sam pretvarajući ovu moju minijaturu u – konobu. A onda, kada san šal otuć zid prema »Maji«, počel se čut onaj zvuk ki ti govori da je zada neš šupo…

Tučen, isprva polako, ma onda i jače i – pukne zid! Kada su adaptirali »Maju« napravili su jedan pregradni zid tako da san ja dobil – ma vidiš i san – udubljenje koliko je duga i vinska boca tako da je nutra stala stalaža puna ovega mojega bogatstva.

I inače s karakterističnom osmijehom na licu stajao je ispred nas u svojoj, možda i najmanjoj konobi na svijetu posebno sretan jedini opatijski vinar Darko Mandić.

Nedavno je obilježio treću godišnjicu službenog bavljenja vinarstvom, proizvodnjom vlastitog vina od poznatih sorti, iz vinograda s čijim vlasnicima svake godine dogovara određene količine grožđa, posebno ponosan što je od lani postao i zakupcem vinograda u kojima uzgaja malvaziju i cabernet franc.

A tek konoba! Zapravo i ne konoba, možda prije kušaonica i to s Gault&Millau certifikatom. Ili vinski komunikacijski punkt smješten u prizemlju njegove rodne kuće, u glavnoj opatijskoj ulici, u čijem se susjedstvu nalazi legendarna pizzerija »Maja«.

Kod Mandića, na što upućuje i simpatični natpis u razini ulice »Vina Mandić«, se pak ulazi uskim prolazom, skoro da sve podsjeća na dolazak u »speakeasy« barove iz doba američke prohibicije.

Kao malo dijete

Liburnija, kraj u kojem se rodio hrvatski turizam. I Opatija – njezino središnje mjesto, ishodišna točka svega što danas prepoznajemo i kao Europsku regiju gastronomije.

Uz što je dakako nezaobilazna i enokomponenta. I onda spoznaja kako je taj maleni, sićušni kameni raj sa svodom od punih cigli, tih famoznih sedam »kvadrata« zapravo jedina vinoteka, jedina kušaona, ma jedno i jedino mjesto u kojem se može na takav način doći u dodir s vinima.

Onima što nose naziv Vina Mandić, samim time i kontakt s vinskom autohtonošću Kvarnera. Opatija, kraljica turizma, a samo sedam istinski vinskih »kvadrata«.

– Nisam dugo, kako bismo to istaknuli – službeno – u vinarstvu, još sam kraće u vinogradarstvu, ali realno iza mene je skoro četvrt stoljeća učenja na najteži, ali zato jako ponosni, način.

Kada slušaš, upijaš znalce, savjetuješ se i sam pokušavaš. I dakako griješiš. Koliko sam samo puta u vrijeme koje je potrebno za pretvorbu grožđa u vino znao ustajati u zoru i učiniti sve što se mora, a kad je vino u pitanju sati znaju doslovno biti presudni, odlučujući u kojem će vam smjeru posao krenuti, pa nakon toga otići na posao.

Vino vam je naprosto kao malo dijete – ne dozvoljava odgodu, sve što se mora učiniti mora se odmah, sada i ovdje. I ma koliko bilo zahtjevno, ja sam se u taj posao zaljubio, baš onako kako bismo rekli »do ušiju«, pripovijeda nam Mandić.

Poticaj iz Gračišća

I nama poznat nekoliko godina. Točnije prvi značajni susret s istinski rijetkim liburnijskom vinarom dogodio nam se na Sajmu vina središnje Istre u Gračišću.

U nizu plaketa, priznanja i medalja koje su se dijelile te 2023. godine na obnoviteljskom sajmu, nakon tri zbog korone preskočena izdanja, posebnu je pozornost privukao – Darko Mandić.

– Vinarstvom se bavim dvadesetak godina, a ovo je moj prvi dolazak u Gračišće i odmah – zlato! S neskrivenim oduševljenjem tada je gromko na bini izjavio Darko Mandić nakon što mu je, kao jedinom vinaru iz Primorsko-goranske županije uručeno priznanje i zlatna medalja za malvaziju.