Hrvatskim kišobranom protiv bure i velesile

Mi smo 2008. godine sami sebi rekli – ajmo probati nešto proizvesti, ajmo nešto napraviti za državu. Ako dnevno proizvedemo 700 kišobrana, već možemo lagano, lagano konkurirati Kini, kaže Marin i dodaje: Ako je naš kišobran izdržao riječku buru izdržat će i sve drugo

Kišobran, pa još hrvatski kišobran!? Zvuči i previše jednostavno da iskustvo ne bi učilo kako iza toga mora biti skrivena neka veća priča. Tko bi to, uostalom, bio toliko 'lud' da em proizvodi kišobrane, em da im dade ime hrvatski kišobran. Na sreću Marin i Nataša Rogić nikada nisu razmišljali na taj način. Oni su se jednostavno dohvatili posla uvjereni kako dobra ideja rađa dobar proizvod, a dobar proizvod sam sebi gradi put prkoseći, ako treba, i velesilama poput Kine u kojima se kišobrana valjda na dan štanca na milijune. Jest, kineski su jeftiniji, ali hrvatski je kudikamo bolji. Bolji je toliko da u maloj tvornici kišobrana u Zaprešiću dvadesetak vrijednih žena i gdjekoji muškarac, na dan sklope 700 kišobrana, taman da ih bude svuda po svijetu od Londona do Tokija, ili recimo u Dubrovniku gdje ih promućurni vlasnik jednog lanca ugostiteljskih objekata dijeli gostima čim prve kapi kiše padnu, svjestan da bolje reklame nema od one na nepoderivom hrvatskom kišobranu. Samo, 'ko bi pametan išao baš u proizvodnju kišobrana, umjesto da recimo kafić otvori. I što nismo, ako sjećanje ne vara, neki naš domaći kišobran i prije imali!?

Ajmo probati

– Nekada davno u Hrvatskoj su se proizvodili i kišobrani i kabanice. Jugoplastika je radila kabanice, kišobrane VIS Varaždin, ali ih više ne radi. Mi smo 2008. godine sami sebi rekli – ajmo probati nešto proizvesti, ajmo nešto napraviti za državu. Do tog trena prodavali smo kineske kišobrane. Odlučili smo proizvoditi naše. Oformili smo proizvodni pogon u Kaznionici u Lipovici. Kupili smo 20 strojeva, zatvorenici su počeli s radom i oni su najzaslužniji za to da se taj kišobran uopće mogao proizvesti – prisjeća se Marin Rogić.

Zvuči jednostavno, čini se mogao bi to svatko, ali nije li ipak to bio itekakav rizik baciti se u proizvodnju kišobrana, kad kineski što ih ima svaki kiosk koštaju ni 15 kuna!? Istini za volju ni ne traju duže od 15 minuta.

– Bilo je rizično, ali mislim da je još rizičnije živjeti u državi u kojoj se ništa ne proizvodi. Pa smo si rekli, idemo mi linijom manjeg rizika – smije se Marin.

Već sama činjenica da su se na samom početku ove poduzetničke priče kišobrani radili u Kaznionici, daje im poseban pečat. Pitamo Rogiće je li im pri tom država kako pomogla. Marin veli da jest utoliko što su im dopustili da kažnjenici rade za naknadu. U toj jednadžbi svi su bili zadovoljni; kažnjenici jer su bili adekvatno plaćeni za svoj svakodnevni rad, Rogići jer su mogli jeftino razvijati proizvod, a i oni koji Kaznionicu vode jer više je mira dok je za kažnjenike posla. Iz pogona u Lipovici izlazi se nakon dvije godine.

– Počeli smo dobivati veće narudžbe, to se više u Lipovici nije moglo organizirati, pa smo kompletan pogon preselili u Zaprešić. Objedinili smo sve faze proizvodnje i sada u šivaoni imamo zaposlenih više od 20 šivačica – kazuje nam Nataša Rogić.

Lanac drogerija DM

Puno je tu pomogao lanac drogerija DM koji je na svojim policama htio baš hrvatski proizvod, zahvaljujući njima kišobran se širi po Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali ih se jednako puno izvezlo i izvozi primjerice u Italiju ili na englesko tržište gdje ga se da naći u preko 400 dućana.

– A kada pokrenete neku jako dobru ideju, kada pokrenete nešto što je čisto, a mi smo proizvodnju pokrenuli samo zato da pokažemo ljudima da nam recesija ne može ništa, onda vama se javljaju jako kreativni ljudi – veli Marin.

Javljaju se dizajneri Ivana Popović i Juraj Zigman, Ivica Klarić, javlja se akademska slikarica Anita Krolo i gospođa Zlata Županić. Jedni dizajniraju kišobrane, drugi ih oslikavaju i tako svatko od njih postaje dio ove priče. Europsko tržište, europski kupac u hrvatskom kišobranu je prepoznao nešto što ga čini boljim, i drugačijim.

– Naša cijena će uvijek biti malo viša od one kineskih proizvođača, ali smatramo da ako radimo masovnu proizvodnju, odnosno ako dnevno proizvedemo 700 kišobrana, da već možemo lagano, lagano konkurirati Kini. Ne jako, ali ljudi prepoznaju kad za par kuna više dobiju daleko kvaliteniji proizvod, a to hrvatski kišobran svakako jest. Jer, način na koji ga šivamo, način na koji ga spajamo, način na koji se ponašamo prema proizvodu, sustav kontrole koje imamo, s tim smo daleko, daleko ispred Kine. Naš kišobran je svakako kvalitetniji, ali najvažnije od svega je to da znamo da smo ga proizveli u Hrvatskoj i da zahvaljujući njemu dvadeset žena koje su bile otpuštene u raznoraznim hrvatskim firmama, sada radi – ističe Marin.
Bolje idu veliki

Nataša i ilustrira tvrdnju da ljudi u Hrvatskoj prepoznaju hrvatski proizvod. Pa ako su se prije, dok su uvozili kinske kišobrane, najviše prodavali ono mali i sklopivi, sada se sve obrnulo i bolje idu veliki hrvatski kišobrani. Europsko tržište cijeni kvalitetu, želi ono što je proizvedeno u Europi, a nije na odmet ni to da ovaj naš kišobran može izdržati i englesku kišurinu i sjeverne vjetrove.

– Ako je izdržao riječku buru, vjerojatno će izdržati i sve drugo – ne dvoji Marin.

Pa nam i demonstrira kako se to hrvatski kišobran na buri samo elegantno i meko izokrene, ali mu žice i tkanina ne pucaju sve zahvaljujući profinjenoj tehnologiji koju je Nataša onomad dobila od Kineza, što na šarm, što na poslovnu inteligenciju i fer odnos. E, da Rijeka i hrvatski kišobran rukom oslikan, onaj sa dvoglavim zmajem i riječkim kazalištem. Ili pak hrvatski kišobran i suradnja s riječkim brendom Kisha koji su našli načina da vam mobitel javi ako ste kišobran izgubili. Ili Anita Krolo koja je, kako kaže Marin, nekad oslikavala Kraševe bombonijere onako kako danas ukrašava kišobrane.
– To su sve stari, izučeni majstori. U principu nije ovo nova priča, ovo je nanovo oživljena priča – kazuju Rogići.

Planovi Rogićevih su ozbiljni, poglavito onaj da se čim više uđe na europsko tržište. Cilj je, kaže Marin, i raditi jednog dana kabanice onako kako je to radila Jugoplastika, i raditi šoping vrećice poput ovih s ovčicama što se rade za poznatog britanskog naručitelja. Kvaliteta je odradila svoje, ali koliko je na tom zahtjevnom europskom tržištu pomoglo ili odmoglo to što je kišobran hrvatski?

– I sam sam se prije sajmova u Milanu, ili Frankfurtu pitao kako će nas doživljavati. A doživljavaju nas kao građane lijepe zemlje i kao vrijedne ljude, ali iz korumpirane države – priznaje Marin.Eto na koncu i poruke za one koji državu vode, nerijetko baš ovim kišobranom u ruci. Kvaliteno, a hrvatsko!? Ako je suditi po ovoj zaprešićkoj priči, ne da nije nemoguće nego je živa istina!
Uloženo se lagano vraća

Dok u tvornici strojevi brundaju taman tako da u sjećanje vraćaju zlatno neko doba hrvatske industrije, vrijedi pitati isplatili se sve ovo, vraća li se uloženi novac.

– Vraća se lagano. Brže bi se zaradilo da smo nastaviti preprodavati kišobrane, ali mi stvaramo ime, stvaramo budućnost. I jednog dana taj će kišobrana vrijediti jednako kao što vrijede Borovo čizme. To je više emotivna proizvodnja nago neka tipična kapitalistička. Mi ne vjerujemo u politiku najmanjih troškova, jer na taj način najslabiji gube, mi vjerujemo da svi mogu dobiti – ističe Marin.

Stoga i ne čudi što je njegov savjet za sve koji bi se bacili u poduzetništvo da to učine odmah.