Govorili su da ortopedija nije za žene. Ona im je odgovorila u sali i ispisala povijest lovranske klinike

Nikad nisam imala osjećaj da me kolege, bilo specijalizanti, bilo stariji kolege, gledaju kao ženu, niti me itko sputavao u poslu, priča nam

Ako bi se razdoblje od dvadeset godina promatralo kao polovina prosječnog radnog vijeka, onda je ovo priča o tome koliko se pojedine profesije iz temelja mogu promijeniti u samo dva desetljeća bavljenja određenim poslom. Primjerice, tko je prije dvadesetak godina tek počeo ulaziti u novinarstvo, i to kroz područje zdravstva i medicine, o samoj materiji, ali i nepisanim pravilima struke, učio je izravno kroz razgovore sa stručnjacima, a ne uz pomoć konzultacija s “chatbotom”.

Standardni odgovor većine kirurga na revijalno novinarsko pitanje koliko kolegica imaju na odjelu tada je obično glasio: “Znate, kirurgija baš i nije za žene…” Naime, opća percepcija kirurških grana u praksi tada je još uvijek bila da je riječ o prostoru koji gotovo pa ekskluzivno pripada muškarcima u medicini. Jedini donekle prihvatljiv argument na pitanje zašto kirurgija “baš i nije za žene” u to sam vrijeme čula od ortopeda kojeg i danas cijenim kao stručnjaka, ali i čovjeka.

“Ortopedija je poput teške bravarije”, sažeo je. Žene jednostavno biološki nemaju dovoljno snage za sve izazove koje su, barem tada, takve operacije podrazumijevale. No, ugledni profesor, ali i gotovo svi kirurzi od prije dvadesetak godina ipak su se prevarili.

“KRIV” JE RUKOMET

Zahvaljujući promjeni paradigme, novim tehnologijama i tehnikama, žene su kao specijalistice još prije desetak godina u Hrvatskoj suvereno i u sve većem broju počele ulaziti u kirurške grane i operacijske sale, a s njima i ortopedice. Njima se nedavno pridružila i dr. Kika Vrkljan Škugor koja je specijalistički ispit položila 7. kolovoza i tako službeno postala prva specijalistica ortopedije u povijesti Klinike za ortopediju Lovran.

Iako bi se po njezinoj sitnoj građi zbog koje se doima još mlađom nego što jest, moglo zaključiti da je ortopedija njezino prvo probijanje “staklenog stropa” i ulazak u prostore koji se smatraju prvenstveno “muškima”, riječ je zapravo o bivšoj rukometašici i rukometnoj reprezentativki koja je kroz ortopediju povezala svoje dvije ljubavi – sport i medicinu.

– Za mene je izbor medicine povezan sa sportom. Cijeli život sam se bavila sportom, a to podrazumijeva i ozljede, pa sam se završetkom srednje škole našla pred izborom – ili profesionalni sport ili medicina. Prevagnula je medicina, a u toj se kombinaciji ortopedija sama po sebi nametala jer sam već pri upisu fakulteta imali cilj postati ortopedica, kaže mlada liječnica.

Rukomet je, kako i sama kaže, sport u kojem su ozljede česte i teške. Ona je imala sreće i u svojoj je sportskoj karijeri bila pošteđena teških ozljeda. No, uvijek su bile prisutne manje popratne ozljede koje su se mogle liječiti paralelno s treninzima ili pak smanjenjem opsega treniranja.

– Srećom, niti jedna od mojih ozljeda nije zahtijevala operaciju. Ja sam inače iz Zagreba i rukomet sam igrala za Rukometni klub Lokomotiva. Odrasla sam kroz taj klub. Igrala sam i za Lokomotivu, i za reprezentaciju, a nakon toga sam došla na fakultet u Rijeku. Prvih godina fakulteta nisam mogla igrati jer nisam stizala uz fakultetske obaveze. Poslije sam nastavila igrati u Rijeci i prije dvije godine završila sam svoju karijeru u rukometnom klubu Zamet, kaže dr. Vrkljan Škugor.