Veće plaće u turizmu neće spriječiti iseljavanje. Konobar bi morao imati oko 2.000 eura

Turistička sezona, odnosno njezin središnji dio se približavaju velikom brzinom. Nakon seta blagdana koji su se koncem travnja i prvih dana svibnja u Italiji i Sloveniji stvorili situacije za »mini godišnje«, prva sljedeća velika navala na jadranske smještajne kapacitete očekuje se krajem svibnja i naročito u lipnju. Riječ je o blagdanima i njihovom spajanju s vikendima kada uz vjerske blagdane, ovog puta i u Hrvatskoj imamo niz situacija u kojima će upravo Jadran biti željeno odredište. Dan državnost i Dan antifašizma su jedni od njih.

Upravo stoga ovih se dana grozničavo popunjavaju radna mjesta u turizmu. Posebno je dinamično u zoni osoblja koje neposredno radi s gostima, u sektoru definiranom famoznom odrednicom »konobari i kuhari«. Došlo je do značajnog povećanja plaća kako bi se kadrovski stabilizirao sektor, primjerice jedna od najvećih domaćih hotelijerskih tvrtki, porečki Valamar došao je u tom segmentu do, za hrvatske prilike, uistinu – dobrih plaća. Kuhari i konobari su rijetko ispod zone od 1.500 do dvije tisuće eura, mada izgleda da sve to još uvijek nije dovoljno da bi se uspjelo u nakani zadržavanja domaće radne snage.

Sindikat nezadovoljan

Jer koliko god da je Hrvatska privlačna s takvim primanjima, kojima se svakako mora dodati i ono što gosti tradicionalno ostavljaju kao nagradu dobrim, kulturnim i uslužnim konobarima, neke od konkurentskih država poput Austrije, tom kadru daju i do dvostruko u odnosu na prosjek hrvatskih plaća u ugostiteljskom sektoru.

Upravo stoga ovih je dana došlo ubrzano, neki su komentirali i panično, do proširenja primjene Kolektivnog ugovora u ugostiteljstvu čime se svim zaposlenima u djelatnostima pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane povećava minimalna plaća za prosječno 17 posto. Ugovor se primjenjuje od prvog svibnja, odnosno kolektivni ugovor proširuje se na sve radnike i poslodavce u ugostiteljstvu temeljem odluke Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Time se minimalana plaća postavlja na razinu koja se približava iznosu od 900 eura.

Iako je riječ o velikom pomaku, zadovoljstvo sindikata kao i samih radnika je obrnuto proporcionalno. Posebno je nezadovoljan Eduard Andrić, predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske. On ističe kako je to nedovoljno da bi se došlo do promjene politike plaća. Kako ističe »Vlada mora kroz poreznu politiku dodatno olakšati izdvajanja poslodavcima, kako bi se dio tih sredstava prelio na konačne korisnike – zaposlenike. U protivnom plaće će i dalje biti premale, domaća će stručna radna snaga i dalje napuštati Hrvatsku, tvrdi Andrić.

Inače, novi Kolektivni ugovor ugostiteljstva u primjeni je do kraja 2025. godine, a pitanje je hoće li s ovakvim minimalnim pomacima domaća radna snaga željeti nastaviti raditi u Hrvatskoj. Problem je dakako globalan, jer u ovo doba godine počinju prave seobe radne snage u čitavom nizu država. I nama konkurentske zemlje se susreću sa sličnim problemima. No dok je Hrvatima primjerice poželjno raditi u Italiji, talijanskim konobarima i kuharima plaća koju mogu dobiti u svojoj zemlji – nije dobra, kako se čini, za normalan život nije dovoljna.

Kako zaustaviti odljev

Očigledno, što su nam ovih dana u razgovorima istaknuli neki od konobara, plaća koja bi dosezala po prilici dvije tisuće eura zaustavila bi odljev domaće radne snage. Dakako, da takav iznos djeluje pomalo šokantno na ostatak hrvatske radne scene, primjerice na sektor školstva, no konobari povlače paralelu s primjerice radnicima koji obavljaju završne radove u graditeljstvu. Uzme li se za primjer postavljanje keramičkih pločica, više malo tko pita za cijenu četvornog metra. Isplaćuje se 35 pa i više eura po »kvadratu« jer brzina obavljenog posla, i stavljanje objekta u funkciju – najčešće turističko-apartmansku, ne pita za cijenu.

Također, a to je logika koja se tiče prije svega poslodavca, zbog čega bi konobari trebali biti zadovoljni s plaćama od oko tisuću eura, ako su cijene kave, piva i ostalih najviše naručivanih artikala dosegle iznose vrlo slične onima što se pronalaze u nama susjednim, turistički konkurentnim državama. Onima koje svoje radnike, pa tako i konobare, plaćaju mnogi više.

Dakako da je rasteretna politika plaća za koju je odgovorna Vlada prioritet prioriteta jer zbog mnogih faktora, pa tako i izgradnje ili najma objekta kao i cijena energenata i ulaznih cijena pojedinih artikala, nije lako poslovati u ugostiteljstvu i turizmu. Očigledno je da će u Hrvatskoj uskoro radnici onih sektora koji su najprivlačniji i najdohodovniji, u ovom slučaju onih povezanih s turizmom, biti kud i kamo plaćeniji od ljudi koji rade u manje dohodovnim granama gospodarstva. Pitanje je samo tko će nam nakon svega raditi u školama, tko će nam odgajati i učiti djecu, još i više tko će nam brinuti o zdravlju. Pred vratima smo devastacije klasičnog, nazovimo ga »normalnog«, sustava koje čini jedno društvo zaokruženom gospodarsko-socijalnom sredinom.

Potrebna generalna rekonstrukcija odnosa prema radu

Iako je Ministarstvo rada s povećanjem minimalca imalo dobru namjeru, čini se kako se sa svime time nije postiglo gotovo ništa. Vrijeme je za generalnu rekonstrukciju sustava ne samo plaća nego i odnosa prema radu i sveukupnog sustava vrijednosti. Ne dođe li do toga, očigledno se neće imati kome ni obraćati u predizbornim kampanjama.