Sunčica Oberman Peterka: Autentičan će lider ili liderica omogućiti rast svima oko sebe

Ekonomski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku ove godine obilježava 65. obljetnicu. Zbog tog je impresivnog broja to čudnije što je tek 2025. godine izabrao svoju prvu dekanicu, koja je pak posljednjih 12 godina bila tek druga prodekanica u njegovoj povijesti. Iako žene dominiraju među studentima i zaposlenicima, tek je Sunčici Oberman Peterki, koja je na njemu i studirala, te je ondje stekla već četvrt stoljeća radnog staža, uspjelo doći mu na čelo. Dosad preskočenima to je možda slaba utjeha, no važna je prekretnica za one koje će u budućnosti također zaslužiti, poput nje, biti dekanicom.

Zbog te činjenice, ali i mnogo drugih razloga, prof. dr. sc. Sunčica Oberman Peterka, profesorica u trajnom izboru, izvrsna je sugovornica za ovaj broj Glasa Slavonije, koji, u povodu Međunarodnog dana žena, slavi žene i njihova postignuća. Vrijedi reći, to ove novine ne čine samo prigodno nego i svakodnevno!

Djetinjstvo u Bosni
Jesu li roditelji pokušali izborom imena utjecati na karakter svojih dviju kćeri nadjenuvši im imena Sunčica (starijoj, još i u deminutivu) i Mirna? Dekanica EFOS-a s osmijehom kaže kako na to pitanje ne može sa sigurnošću odgovoriti. "Tata je dvojio između Andrijane i Sunčice, drago mi je što je potonje prevagnulo. Ipak, ime mi zna stvarati teškoće s obzirom na posao kojim se bavim, recimo, u međunarodnom okruženju na pitanje How to pronounce your name? najčešće igram na kartu da moje ime znači sunshine, što svima bude simpatično. Kažu mi da me ime dobro opisuje, ostavljam drugima da o tome odluče", kaže prof. Oberman Peterka.

Svijet je ugledala 8. travnja 1973. u Tuzli, kao i njezini mama i tata, čiji se otac, Slovenac Oberman, odvjetnik i sudac, u Bosni obreo zbog posla, jer nekad su takve selidbe bile uobičajene. Tatin djed Josip Kočiš, učitelj, bio je pak podrijetlom iz Osijeka. Sunčica je osnovnu školu završila u Tuzli, a srednju u Sarajevu, kamo se obitelj preselila. Otac joj je građevinski inženjer specijaliziran za hidrogradnju, a mama medicinska sestra. Dugo je htjela tatinim stopama, no uvjerili su ju da gradilište nije najbolje mjesto za ženu, pa se na kraju odlučila studirati ekonomiju, i to marketing. Studij je započela u Sarajevu, ali u BiH se zaratilo, pa su, iskoristivši posljednju šansu, roditelji nju i sestru, zajedno sa sestričnom, 1. svibnja 1992. poslali u Hrvatsku, isprva u Zagreb, onda u Osijek, a oni su ostali kod kuće. Devetnaestogodišnja je studentica tako bila i sestra i mama istodobno živeći u ratnom Osijeku, u stričevu stanu, neko vrijeme sama s dvije gimnazijalke. "Uvijek sam bila ozbiljna, valjda sam zato i uspjela pregrmjeti to razdoblje. Sa sestrom i sestričnom i dalje sam vrlo bliska, zapravo se tog razdoblja života sve tri sjećamo kao lijepoga baš zbog te naše bliskosti iako su vremena bila olovna. Srećom, nitko iz moje obitelji nije u ratu izgubio život. To je ratno i izbjegličko iskustvo sigurno bilo formativno, no nisam ga željela, niti bih htjela da ga bilo tko drugi mora iskusiti", prisjeća se prof. Oberman Peterka, u čijem govoru, ako se i potrudite ugoditi sluh za prozodiju, nećete odmah čuti ni spečifičan naglasak, ni intonaciju, ni dužinu slogova, možda tek povremeno onu obgrljujuću melodioznost koju je nehotimice baštinila iz obiteljske povijesti i geografije.

Obitelj, prijatelji, Osijek
Bila je ta sestrinska briga, našalile smo se u otvorenom razgovoru u njezinu kabinetu, proba za majčinstvo. Kćer Saru, danas 22-godišnjakinju, koja studira u Zagrebu, rodila je u tridesetoj, a sinu Marku sada je 17 i pohađa gimnaziju. "Dok su bili bebe, jako sam strahovala, velika je to odgovornost", iskrena je, osmijehom odgovarajući na zadirkivanje da je to bilo tako zato što je prvo imala velike kćeri pa tek onda novorođenčad. Roditelji su joj se sa završetkom rata preselili prvo u Split (kamo je onda otišla i sestra), gdje su bili do mirovine, nakon čega su došli u Osijek, postavši svojoj kćeri i zetu svakodnevni oslonac u brizi za unučad. "Znate kako se kaže, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, a iza svake uspješne žene njezina mama. Dok je Sara bila malena, a ja sam morala na neku konferenciju, mama bi došla avionom do Zagreba pa bih joj predala Saru na čuvanje i otputovala dalje. Graditi znanstvenu karijeru s malom djecom uopće nije lako, sve će vam znanstvenice to posvjedočiti", kaže. Nikad nije bila helikopter-roditelj, ponosna je na svoju djecu, njihove uspjehe i samostalnost. U sretnom je braku s Borisom Peterkom, kojega je upoznala kada je došao studirati u Osijek. Zanimljivo je da su se zajedno upustili u IT vode još daleke 1998. godine, kada su osnovali prvi internet-klub u Osijeku, u Sunčanoj ulici, gdje je nekada bio kafić Voodoo. "Osnovali smo udrugu koja se nazivala Udruga korisnika računala - Internet-klub UKRIK. Danas kada svi imamo internet u džepu zvuči čudno to da su ljudi onamo dolazili surfati", prisjeća se prof. Oberman Peterka, dodajući i podatak da su osnovali Studentski informacijski centar SIC. "Uvijek mi je bilo važno da ljude osvijestim koliko je važno otići nekamo van, studirati neko vrijeme, otići na neku praksu, otvoriti se svijetu i iz njega donijeti zanimljiva i dobra iskustva i znanja, jer nam to svima pomaže da budemo bolji", prisjeća se, kako kaže, tog entuzijastičnog razdoblja života, na čijim je temeljima suprug podigao svoj posao, a ona je radila prvo u Centru za poduzetništvo, odakle je potom prešla na Ekonomski fakultet.

U slobodno vrijeme voli čitati beletristiku i publicistiku, posebice biografije i autobiografije, žao joj je što ne stiže pročitati sve sa svog popisa. Jako voli putovati, no shvatila je da joj je Europa dovoljno atraktivna i izazovna, pogotovo s obzirom na geopolitičku situaciju u svijetu. Ipak, ne odbija ni daleka putovanja, pa se tako baš uoči intervjua s prekrasnim iskustvima vratila iz Omana. Voli se družiti i tako, zapravo, najradije provodi slobodno vrijeme - s obitelji i s prijateljima.

“Osijek je najvažniji grad u mom životu. Kao dijete voljela sam dolaziti u Osijek u goste, a onda sam s 19 postala Osječanka i to ostala do danas. Većinu sam svog života u njemu i kada me netko pita odakle sam, kažem s ponosom da sam Osječanka jer tako (se) osjećam svim srcem", iskrena je prof. Oberman Peterka.

Poduzetničko razmišljanje
Jednako iskreno kaže kako je, kao svestrana učenica, imala otvoreno mnogo opcija za studij, no odlučila je studirati marketing na Ekonomskom fakultetu. "Ne znam bih li, da opet biram, izabrala isto. Jer ja sam, zapravo, po vokaciji profesor, uvijek sam voljela i volim podučavati, obožavam rad sa studentima." Diplomirala je, dakle, marketing, no već magisterij, a onda i doktorat bili su iz poduzetništva, još preciznije - strateškog upravljanja i liderstva. "Da me pitate kako bih se opisala, rekla bih da sam profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, gdje predajem kolegije iz poduzetništva, strateškog upravljanja i liderstva", kaže.

Poduzetništvo je, u najužem smislu, pokretanje poduzetničkog pothvata, a na EFOS-u, naglašava dekanica, promoviraju poduzetnički način razmišljanja prema kojem je poduzetništvo kompetencija potrebna svima u smislu proaktivnosti, inovativnosti i odgovornosti. "Sebe smatram poduzetnom jer mislim da sam proaktivna, inovativna i odgovorna. Odgovorna jer preuzimam odgovornost za posljedice svojih odluka, no to ne znači da moram imati svoj poduzetnički pothvat.

Jedan je od važnijih ciljeva poduzetničkog obrazovanja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku da studente naučimo kako biti poduzetan, bez obzira na odabir karijere. Učimo ih da trebaju prihvatiti odgovornost za svoj život i karijeru, čiji razvoj trebaju uzeti u svoje ruke. To se naziva internim lokusom kontrole, koji podrazumijeva da je rezultat posljedica rada, a ne sudbine, horoskopa i nekih izvanjskih okolnosti. To je ono što smatram iznimno važnim kad govorim o svom odnosu prema poslu", pojašnjava prof. Oberman Peterka, odlučna da u svom mandatu dokraja ukloni sjenu koja se svojedobno nadvila nad Fakultet.