Ona je istjerala mak na konac. Donosimo vam priču o našoj ponajboljoj slastičarki!

Mirna voda brege dere”, glasi poslovica koja bi se, na prvi, ali samo na prvi pogled, mogla primijeniti na Petru Jelenić, ženu koja je posljednjih godina tiho, ali sigurno zasjela na tron hrvatskog slastičarstva. I ne samo da “brege dere” nego je napravila upravo ono što govori naziv projekta na kojemu radi i uz koji živi - istjerala je mak na konac.

Donedavno voditeljica prve hrvatske pâtisserije, danas ova mlada žena kotrlja priču o, kako voli reći, punokrvnoj kavani, mjestu koje je puno više od slastičarnice, u kojemu nema mjesta za ružičasto (osim u parfeu od maline!), gdje se pije sjajna kava i gdje će - kako se nada - biti i toplih i slanih zalogaja, a lista biranih žestica bit će još bogatija. A kada se Petra nada, onda znači da je priča već - počela. Jer, ma kako na onaj spomenuti prvi pogled Petra sa svojim srnećim pogledom i plavom kosicom izgledala umiljato, iza vanjštine ove Samoborke krije se žena-zmaj. Ljubiteljica motora i brzine s tetovažom na nadlaktici zna što želi.

Kolači od blata i pijeska, s kamenčićima i cvijećem, kakve su mijesile sve djevojčice maštajući o karijeri majstorica slastičarstva, nipošto nisu dio priče Petre Jelenić, žene pred čijim se slasticama u najdublji naklon savijaju i najrazmaženiji ljubitelji slatkog. Ako joj čokolada nije dovoljno dobra, izmiješat će je sama, ako limun nije domaći i nešprican, neće mu sastrugati koricu, vaniliju će naručiti s drugog kraja svijeta i paziti na svaku mrvicu, a na ekstrakte i umjetne arome prezirno će otpuhnuti. Petra je jednostavno žena sa stavom, zna što želi i ne pristaje ni na što osim kvalitete, koja je najvjerniji pratitelj onoga što ona daje – kreativnost i znanje.

Željela biti veterinarka

Slastičarstvo se često nepravedno prikazuje kao žensko zanimanje iako su chefovi slastica i majstori većinom muškarci, a od njih, i to vrhunskih, učila je i Petra Jelenić. Potpuno predana poslu, Petra je obišla dobar dio svijeta, a danas je autorica koncepta jedinstvenog projekta Mak na konac, naše prve pâtisserije, studija u kojem se kolači osmišljavaju i pripremaju te brižljivo zapakirani odlaze na stolove onih koji cijene Petrin rad.

– Kao djevojčica, nisam se ni u jednom trenutku zamišljala kao slastičarka jer sam, zapravo, htjela biti veterinarka. Obožavam životinje. Udomila sam dva predivna psa. Druga je opcija bila gimnazija, no to mi nije donosilo nikakvo konkretno zanimanje pa sam se našla u slastičarstvu u ugostiteljskoj školi, a ubrzo i na prvom poslu u maloj slastičarnici na Jarunu – ispričala nam je Petra, mlada, kreativna i uspješna žena koja je, bez dvojbe, u samom vrhu hrvatskog slastičarstva.

– Jarun je bio prvi kontakt sa stvarnim slastičarstvom i prilika da se usvoje radne navike. I ma koliko teško bilo cijeli dan provesti na nogama, zahvalna sam na tom iskustvu koje se ubrzo, kada se otvarao hotel Sheraton, pokazalo dragocjenim. Naime, šef kuharskog tima ondje je bio Nijemac i ubrzo sam se našla u potpuno profesionalnoj priči, u kuhinji koja je bila opremljena kao svemirski brod Enterprise. Pa tko ondje ne bi smišljao nove kolače – smije se Petra. Rad u kuhinji Sheratona bio je i početak profesionalne suradnje, ali i prijateljstva s nekima od naših najboljih chefova – Tomom Gretićem, Dinom Galvagnom, Tomislavom Škuncem...

– Upravo je Tom bio taj koji mi je otvorio vrata chefice slastičarstva u luksuznom hotelu u Dubaiju, gdje sam otkrila put koji u slastičarstvu pratim i danas – prisjeća se Petra.

– Nove kulture, namirnice, stil života... sve me to intrigiralo i imala sam prilike profesionalno se usavršiti i učiti. Taj dio karijere uvijek je izniman i dragocjen, baš kao i život na drugom kontinentu i upravljanje velikom slastičarnicom u kojoj su za mene, plavu i mladu Europljanku, radili muškarci. Cijeli moj tim činili su slastičarski pomoćnici, i to iz Jemena, Nepala, Nigerije – ispričala je Petra. Pošla je Petra, vrativši se u domovinu, još nekoliko vrhunskih hotela, od Esplanade i Palacea do resorta Kempinski u Savudriji. - Zaljubila sam se tada u Istru, koju smo suprug Dalibor i ja istražili uzduž i poprijeko. On je motorist duhom i tijelom, a ja ga pratim koliko mogu. Doduše, samo kao suvozač jer mi, eto, dužina nogu ne dopušta da se povezem sama – šali se ova Samoborka neodoljiva osmijeha.

Kada bi mogla birati kod kojeg bi majstora slastičarstva otišla naučiti nekoliko lekcija, bio bi to Pierre Hermé. - Učila bih ondje iznova i sve što znam, jer raditi s njim nevjerojatna je prilika, škola... Sve se uvijek može bolje, a Pierre je majstor nad majstorima - kaže Petra o čuvenom slastičaru kojeg nazivaju Picassom slastičarstva.

Škola za pse i ljude

A kad ne radi, što je rijetko jer je Petra dušom i tijelom posvećena svom projektu Mak na konac, koji je od početka do kraja osmislila sama, uživa sa suprugom u obiteljskom domu u Samoboru, s ljubimcima, ovčarkom Ruby i mješancem retrivera i haskija Zigijem. To je, kaže, onaj dio nje koji nije ostvario mladenčki san o veterinarstvu pa ga, šali se, nadoknađuje sa psima. Uživa i u druženju s prijateljima, a kada bi mogla svog supruga odvesti nekamo na poseban ručak, kuhao bi joj - ni manje ni više nego prijatelj Siniša Švec.

- Njegovo kuhanje posebna je priča, a boeuf bourguignon koji nam je nedavno pripremio mogla bih jesti svaki dan, do kraja života.