Novi Zeland je prije 40 godina izgledao kao Hrvatska, a onda su smanjili javni sektor i poreze

NOVI ZELAND danas je jedna od najrazvijenijih ekonomija svijeta, no sredinom 80-ih bio je u vrlo sličnoj situaciji kao što je sada Hrvatska - imali su problema s velikom nezaposlenošću, velikim javnim sektorom i velikim javnim dugom.

Vlada koja je 1984., kada je zemlja bila na rubu bankrota, odlučila pokrenuti reforme, koncentrirala se upravo na navedene probleme. Krenuli su u snažnu liberalizaciju ekonomije, smanjenje javnog sektora, što je u konačnici dovelo do oživljavanja ekonomske aktivnosti, smanjenja javnih troškova i pada javnog duga.

Druga polovica dvadesetog stoljeća, do sredine 80-ih, bila je katastrofalna za novozelandsku ekonomiju. Do 50-ih godina ta je zemlja imala treći najveći BDP po stanovniku, odmah iza SAD-a i Kanade. No tada kreće snažna regulacija, povećanje državnog aparata, državna kontrola ekonomskih procesa, te su postali jedna od ekonomski najneslobodnijih zemalja izvan komunističkog svijeta.

Kada su krenuli s reformama koje su, kako bi naši javnosektoraški sindikalisti rekli, bile “brutalne i neoliberalne”, prvo pitanje bilo je kako smanjiti poreze, javnu potrošnju i utjecaj države na ekonomiju.

Prvo je trebalo utvrditi što točno dobivaju za novac koji troše. Kako bi znali na što točno troše javni novac, uveli su pravila da razne državne agencije novac ne dobivaju tek tako jer, eto, moraju postojati i imati svoj proračun, već je vlada s njima sklapala ugovore za točno određene usluge koje je željela naručiti i te usluge im plaćala. Također, vodeći ljudi državnih agencija birani su na natječajima te su dobivali ugovore na rok od pet godina, uz jasno zacrtane ciljeve. Jedini kriterij za njihovu smjenu bili su rezultati rada. Ako nisu ostvareni zadani ciljevi - letiš van, ali isto tako ih buduće vlade nisu mogle smijeniti bez razloga.

Vlada je državnim agencijama postavila nekoliko pitanja te su na temelju odgovora odlučili čime će se pojedina agencija baviti, a što će biti prepušteno privatnom sektoru.

Maurice P. McTigue, novozelandski političar koji je obnašao brojne dužnosti te sudjelovao u ključnim reformama, u jednom je govoru iz 2004. godine opisao proces smanjenja javnog sektora.

“Kada smo krenuli u taj proces postavili smo neka ključna pitanja o agencijama. Prvo pitanje bilo je 'Čime se vi bavite?', a drugo pitanje bilo je 'Čime biste se trebali baviti?’ Na temelju odgovora tada smo im rekli: ‘Eliminirajte sve što ne biste trebali raditi’ - što znači, ako radite nešto što očito nije vaša odgovornost, prestanite to raditi. Posljednje pitanje bilo je ‘Tko bi vas trebao plaćati - porezni obveznici, korisnici, potrošači, ili industrija?’ To pitanje postavili smo jer su u mnogo slučajeva porezni obveznici plaćali nešto od čega nemaju koristi. Jer ako troškove određene usluge ne plaćaju njeni korisnici tada dolazi do njene prekomjerne upotrebe i obezvrjeđenja toga što se radi”, rekao je McTigue.

Kako navodi McTigue, na početku tog procesa Ministarstvo prometa zapošljavalo je 5600 ljudi, na kraju procesa imali su 53 zaposlena. Šumarska služba imala je 17 tisuća zaposlenih - na kraju procesa pala je na 17 zaposlenih. Ministarstvo javnih radova zapošljavalo je 28 tisuća ljudi, na kraju je McTique, koji je bio ministar, ostao jedini zaposlenik, prije nego što je ukinuto.

Ukinuti su i svi poticaji jer je vlada smatrala da takva politika samo stvara ovisnike o državnom novcu. No, nakon prilagodbe, nekada subvencionirani sektori, poput poljoprivrede, danas su bez subvencija jedni od najuspješnijih na svijetu.

Nakon reformi, ekonomija Novog Zelanda je eksplodirala. Dugogodišnju stagnaciju zamijenio je snažan rast, po stopama od 5 posto godišnje. Danas imaju nisku nezaposlenost, manju od 5 posto, rast ekonomije od preko 3 posto, a stabilne su im i javne financije s javnim dugom od oko 30 posto BDP-a.