Javni dug većine u Europi viši nego hrvatski

U godini pred nama brojat ćemo parlamente koji će ratificirati ugovor o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, ali dok budemo brojali sitno do povijesnog datuma 1. srpnja 2013., ekonomski stručnjaci sve će otvorenije otvarati pitanje u kakvu asocijaciju ulazimo. Kao najveći izazov nove vlade u mjesecima za nama postavilo se pitanje održivosti javne potrošnje, tj. nužnosti fiskalne konsolidacije, ali ako se usporedimo s članicama Europske unije, vidjet ćemo da je javni dug Hrvatske zapravo dobrano u granicama Maastriškog sporazuma. S druge strane, mnoge od članica probile su taj limit pa im je javni dug tijekom krize premašio granicu od 60 posto BDP-a.

Ugledna ekonomistica Sandra Švaljek na nedavnom ekonomskom skupu najavila je da će prosjek javnog duga eurozone do kraja 2012. doseći granicu od 90 posto BDP-a, napominjući kako su već prije financijske krize mnoge zemlje premašile limit od 60 posto. Hrvatska je potkraj kolovoza imala javni dug težak 150,5 milijardi kuna, što je u odnosu na ostvareni BDP udjel od 45 posto. Tom dugu treba pribrojati izdana državna jamstva, koja predstavljaju potencijalni javni dug, jer se država njima obvezala da će sama otplatiti dug odobren javnim tvrtkama te investicijskoj banci HBOR-u ne budu li ga same mogle vratiti. Takvih je jamstava oko 60 milijardi kuna, a najveća su prijetnja među njima ona odobrena brodogradnji, teška 12 milijardi kuna, koje je država odlukom Vlade preuzela u svoje skrbništvo. Ako bi sva izdana jamstva stigla na grbaču države, udjel javnog duga u BDP-u popeo bi se nešto iznad 60 posto. Kako je vjerojatnost za takav scenarij mala, možemo procijeniti da je javni dug realno oko 50 posto BDP-a čime je Hrvatska debelo u granicama Maastrichta, što potvrđuje da se naša zaduženost može definirati kao odgovorna. Javni dug je problematičan u kontekstu njegove strukture, s obzirom da se zadužujemo za tekuću potrošnju, dakle isplatu mirovina, a dijelom i za isplatu plaća u javnom sektoru. Javna potrošnja nabujala je do razine koju gospodarstvo ne može podnijeti, o čemu svjedoči i proračunski deficit koji će u 2011. probiti granicu od 5,5 posto BDP-a. Time smo premašili granicu od 3 posto BDP-a koju tolerira EU pa se 'crveno svjetlo' zapravo pali zbog opsega javne potrošnje, a ne javnog duga. Budući da smo potpisom Pristupnog ugovora pristali i na sva pravila Europske unije, valja podsjetiti na nedavna fiskalna pravila koja su dogovorile članice kako bi zaustavile eksploziju dužničke krize. Novi fiskalni pakt za eurozonu, koji bi nacionalni parlamenti trebali potvrditi sljedećih mjeseci, postavlja vrlo striktna pravila kojima se agresivno zadire u suverenitet članica. Osnovno je pravilo da će sve članice morati uvesti uravnotežene proračune kao ustavnu kategoriju, pa bi i domaći Zakon o fiskalnoj odgovornosti, kako su zagovarali neki analitičari, trebao postati ustavnim zakonom. To će, napominju analitičari ST Investa, državama onemogućiti da zaduživanjem i deficitom pomažu svojim privredama kako bi izašle iz recesije. Da bi se postigla uravnoteženost u proračunu, provjeravat će ih tehnokrati u Bruxellesu prije nego ih usvoje parlamenti, a treće pravilo nameće sankcije. Naime, ako deficit neke zemlje premaši razinu od 3 posto BDP-a, slijedi kazna osim ako 85 posto glasova u Europskom parlamentu ne oprosti kaznu. To otvara prostor za manipulacije jer broj ruku u europskom predstavničkom domu ovisi o gospodarskoj snazi neke članice, pri čemu Njemačka ima najveći utjecaj. A da se danas glasuje, Njemačka bi sama sebi morala odrediti financijske penale jer joj je proračunski deficit lani skočio na 4,1 posto BDP-a, a javni dug je dosegnuo udjel od čak 83,2 posto.

U još gorem položaju je Francuska koja se suočava s deficitom proračuna na razini od 7,1 posto BDP-a u 2010. Te su države povećale javnu potrošnju kako bi pomogle oporavku gospodarstva pa je relativno bezbolno mogu srezati, ali Italija, unatoč premijeru Mariu Montiu, teško će ispuniti nove kriterije eurozone. Ta je država nabildala javni dug na gotovo 120 posto BDP-a, a neuravnotežen lanjski proračun bio je u deficitu za 4,6 posto. Tu su i zemlje koje su bile pod povećalom u jeku najžešće dužničke krize: Irska, Portugal i, naravno, Grčka. Članice su to eurozone sa strukturnim problemima sličnima Hrvatskoj, koje su ulagale javni dug u tekuću potrošnju, tj. u kupovanje socijalnog mira. Irska je tako lani imala dug na razini 92,5 posto BDP-a i deficit od nevjerojatnih 33 posto. Pozitivna je vijest da je u trećem kvartalu ove godine zaposlenost u toj zemlji pala za dodatnih 2,5 posto. Time je nezaposlenost muškaraca dosegnula 17,6 posto, a žena 11,5 posto, dok je dugotrajno nezaposleno 56,3 posto među svima koji su bez posla. Irska vlada će u idućoj godini srezati proračun za 5,7 posto BDP-a, a do 2015. javnu će potrošnju ukupno smanjiti za gotovo 20 posto. Analitičari upozoravaju da će u jednom trenutku politika biti prisiljena prekinuti s oštrim mjerama kako bi zaustavila ljudske patnje, a tada će izlazak Irske iz eurozone biti neizbježan. Grčka nije otklonila probleme unatoč novoj transakciji pomoći od 8 milijardi eura. Javni dug premašio je 150 posto BDP-a u tekućoj godini, a najavljene mjere štednje neće smanjiti deficit na dovoljno prihvatljivu razinu. Iako još nisu ni približno u granicama uvjeta koje je postavila eurozona, Grci svakodnevno izlaze na ulice na kojima se zbog rezanja prava odvija svojevrsni socijalni rat, koji često eskalira u nasilje i podloga je za krvave socijalne nemire. Među 17 članica eurozone tek ih je nekoliko u granicama Maastricta, s tim da one nisu najutjecajnije sile. Deficit niži od 3 posto BDP-a imaju tek Estonija, Finska i Luksemburg koji su i u grupi pet zemalja sa Slovenijom i Slovačkom čiji je javni dug niži od 60 posto BDP-a. Iako će fiskalna konsolidacija eurozone koštati građane odricanja, ona je nužna ako se euro želi održati na životu. Kako prema nekim procjenama izlazak iz eurozone zemlju koja to čini košta u prvoj godini pada BDP-a za 50 posto, a one koje ostaju za nekih 20 posto, što je ravno katastrofi, velika je vjerojatnost da će se napraviti apsolutno sve što je moguće da se vrati povjerenje u europsku valutu.

Prošloga tjedna euro je pao na najnižu razinu prema dolaru u zadnjih 11 mjeseci, a mnogi analitičari predviđaju njegov skori pad i ispod 1,2 dolara za jedan euro. Ne isključuje se i klizanje prema paritetu, odnosno tečaju 1:1. S obzirom da je još ovoga ljeta jedan euro vrijedio 1,45 dolara, deprecijacija eura u SAD-u se smatra pravim slomom i najboljim pokazateljem da europska valuta ne može opstati u obliku u kakvom danas postoji.