Izvesti svinjetinu Hrvatima trebalo bi biti kao i prodati led Eskimima

Složit ćemo se da je prodavati led Eskimima, odnosno uspješno izvoziti led na Grendland i tamo ga prodavati, vrh trgovačkog umijeća. Svojevremeno smo se prije mnogo godina čudili zemljama koje flaširaju vodu. Bilo je jasno da nemaju dovoljno kvalitetne vode pa im se ona može prodati. No, nismo je takvima prodali mi koji ju imamo u izobilju. Nevjerojatno, ali oni su je prodali i prodaju uspješno i danas građanima Hrvatske. I sada kada smo se već pomirili da smo pored zdrave vode u našim dvorištima njezini uvoznici, počeli su nam i druge stvari uvaljivati.

Nekada bi Hrvatima prodati sardine, tune, svinjetinu, piletinu i govedinu bilo ravno trgovačkom uspjehu prodaje leda navedenim Eskimima. A sad se stalno to događa. Prodaju nam bez problema mlijeka, sireve, svinjetine, junetinu, govedinu i ribu. Jasno je da postoje dijelovi godine kada nema domaćih proizvoda i u tom trenutku roba iz uvoza je potrebna. Kao što mi imamo kulene i pršute tako postoje i u Europi, a i u ostalom dijelu svijeta, proizvodi koji su privlačni, koji imaju svoje kupce. Ali to su finalni proizvodi.

Da kupimo jedan kvalitetni francuski ili švicarski sir, ili kobasicu španjolsku je u redu. Žele ljudi neki kvalitetni i poznati svjetski proizvod kao što u Europi vole kupiti naš kulen ili bajaderu. Ali da kupujemo smrznutu svinjetinu od njih to doista nije normalno.

Kako to da im se isplati proizvoditi i prodavati po tim cijenama?
Prodati Hrvatima sirovo mlijeko, svinjsko ili goveđe meso - nije normalno. Svaki dan u trgovačkim centrima nailazimo na svinjetinu, but i slične kategorije, po cijeni od 19, pa i 17 kuna za kilogram. I još možemo nešto shvatiti - radi se o mesu iz hiper proizvodnje. Suvremenih hibrida koje se i proizvode za meso za prodaju na pultu, namijenjeno i za zamrzavanje. Tako da nikakva drama nije saznanje da je to meso bilo smrznuto. Za kuhanje je, i da tako kažemo, dalju obradu. No, problem je kada se takvo meso kupuje u velikim količinama i za našu tradicionalnu proizvodnju kulena, kobasica. Od sirovine koja ima mnogo vode.

Možemo shvatiti ako neki penzioner ide napraviti malo kobasica od takvog mesa. Ali kad ga kupuju i oni koji bi inače kupovali nekoliko naših svinja čije je meso upravo za proizvodnju takvih cijenjenih proizvoda ili kada ga i industrija počne kupovati - e, tu je onda ogroman problem. Ako se zatrpa naše tržište s kobasicama, salamama u kojemu je takvo meso iz uvoza.

Naravno da je naše svinje uzgajane na otvorenom i žitaricama šteta staviti u neke jeftine salame, hrenovke, paštete. Nemamo li ih dovoljno za takve proizvode pa hajde neka se uvozi ta jeftina sirovina zbog toga. I to je dobra filozofija. Uvozimo sirovinu da bi napravili krajnji proizvod. Ulazna cijena sirovine i izlazna gotovog proizvoda je trgovački uspjeh.

Teško je i trgovcima i industriji danas. I oni moraju misliti o svojoj dobiti, plaćati obaveze koje im dospijevaju i troškovi su im sigurno veliki. Treba osigurati i plaće za svoje djelatnike, a s uvoznom svinjetinom ta dobit, profit ili nazovimo to jednostavno zaradom je bolja nego ako kupite svinje od našega baje iz Cvelferije, Baranje ili Turopolja.

I debljina novčanika je ključna
Zašto mi nemamo svojih svinja po toj cijeni? Kako to da se u Nizozemskoj i Danskoj isplati proizvoditi i prodavati po tim cijenama? Zar nemaju i oni visoke ulazne troškove? Plaće su radnika na tim farmama veće, energija je skuplja, nameti su i tamo veliki. I oni su zemlja Europske unije i proizvođači imaju iste zaštite kao i naši.

Količina?! Očito, kada se radi na velikim brojkama i računica je drugačija. Da ne bude zabune, ne proizvode te zemlje samo takve svinje koje će se kod nas u mesnicama prodavati po dva i po eura za kilogram šnicli. Te zemlje su veliki izvoznici i obrađenih kvalitetnih butova za proizvodnju pršuta u Španjolskoj, Portugalu i Italiji. Zemljama koje su u proizvodnji pršuta daleko ispred nas. Nešto tu ne valja. Za nadati se je i da će netko od komentatora kad pročita tekst imati odgovor na neko od tih pitanja.

Kupci su svjesni kvalitete domaćeg, potreba pomoći našoj proizvodnji i poljoprivrednicima. Međutim, debljina njegova šlajboka je odlučujuća. Nikakve koristi od svih aktivnosti ako srednja klasa u zemlji nema novaca da se odluči za kvalitetnije. Dođete pred pult u domaći trgovački centar i vidite da možete imati za ručak šnicle po cijeni od 19 kuna. Za kilogram. Piše iskreno da je zemlja porijekla Nizozemska Ili Danska. A pored stoji kilogram tih istih šnicli, piše zemlja porijekla Hrvatska. Cijena preko 30 kuna za kilogram, a vi ste već osjetili okus bečke s krumpirićima. Ljudski je za shvatiti i našeg kupca.

Naravno, ne možemo pobjeći činjenici da ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe pa i kada bi svi imali puno novaca u novčanicima. To je možda i šansa. Naši proizvođači imaju priliku za rast i razvoj. Da budu veći i jači i da ih je više.

Ulagati u preradbene kapacitete
I ovih dana slušamo o novim tranžama novca iz EU. Po meni, mnogo novaca se povuče i samo zato da se ne kaže da se ne koristi. Morali bi više pitati stočare, ratare, voćare što je to u što ih treba uložiti. Često su to neka sredstva za komunalnu infrastrukturu, ulaganja u ekološke zahvate, korištenje energije. I to koristi, ali nije nam proizvodnja zbog toga veća i ne povećava se zato broj ljudi koji se bavi proizvodnjom hrane. Ta priča koliko smo povukli sredstava, a koliko nismo, je pucanj u prazno. Moramo brojati ona koja idu direktno u proizvodnju. A najvažnija su, a tih je ipak najmanje, sredstva za ulaganje u prehrambenu industriju.

Kada se stvori novi proizvođač salama za vjerovati je da će njegovi komercijalisti pohoditi i hotelske kuće na Jadranu. Ovako toga nema i hoteli se snabdjevaju onim što nađu u trgovačkim centrima. Ali da se vratimo malo unazad u ovoj priči. Šansa je tu jer nemamo dovoljno sirovine za naše proizvode. Kružni tokovi, plinovodi, kanalizacije u redu, ali trebamo pitati proizvođače i gospodarstvenike što im treba da bi proizvodili jeftinije i više.