Hrvatski seljaci dobivaju najviše, a proizvodi su im nekonkurentni

Od sjetve do žetve na posjedu od 10 hektara (po tri hektara pšenice i kukuruza te četiri šećerne repe) hrvatski ratar godišnje utroši 290 sati rada, za što iz državnog proračuna dobije 22.000 kuna plus svotu koju zaradi prodajom tih kultura, izračunali su u Zavodu za poljoprivredno-savjetodavnu službu.

Bez efekta
Je li to malo ili puno da bi se, kako tvrde mnogi, u vrijeme kad država u “banani” udara krizni porez po zaposlenima, ali ne i po poljoprivrednicima, tražila i netržišna cijena pšenice, za koju je trećim rebalansom proračuna seljacima obećano dodatnih 120 milijuna kuna? Potpore kakve Hrvatska daje svojim poljoprivrednicima ne daje nijedna druga europska država. Vraća im i 50 posto troškova kapitalnih ulaganja te 40 posto novca utrošenog u kupnju traktora i ostale poljoprivredne mehanizacije. No, samo u 2008. uvezli smo hrane za 15 milijardi kuna, čak 5 milijardi više od ukupne vrijednosti domaće poljoprivredne i prehrambene industrije, a u prvom polugodištu 2009. izvezeno je hrane za 2,7, a uvezeno za 4,8 milijardi kuna. “Plivamo” u pšenici i kukuruzu, da bismo, primjerice, u prvih šest mjeseci uvezli voća i povrća za milijardu, a izvezli za stotinjak milijuna kuna.

Uvoz raste jer se kontinuirano smanjuje domaća proizvodnja, a poticaji koje daje država očito nemaju efekt na proizvodnju, smatra Stipan Bilić iz HUP-a. U Europi uvoz hrane maksimalno čini osam posto ukupne vrijednosti tržišta hrane, a u Hrvatskoj je to već 40 posto.

Nagrada za jednu kravicu
Prema Biliću, u nas nitko nema političke hrabrosti javno reći da će od trenutačnih 84.900 gospodarstava i tvrtki, koje su u sustavu potpora za poticanje poljoprivredne proizvodnje, država poticati 30-ak tisuća koji imaju perspektivu na selu i koji će biti konkurentni. Ostali mogu imati dopunsku proizvodnju.

– Već sama činjenica da usitnjeni primarni proizvođači ne uspijevaju svoje cijene približiti europskima, ukazuje na anomalije u sustavu proizvodnje i poticaja. Teško da će ikad mali proizvođač dostići efikasnost velikoga što znači da je sadašnji sustav poticaja promašen. Golema sredstva koja odlaze na poticaje moćan su alat za pametno usmjeravanje proizvođača na proizvodnju onoga što tržištu treba, efikasnijom organizacijom proizvodnih procesa i s puno većim prihodom po hektaru – tvrdi Željko Perić, direktor Capera. Organska ili ekološka proizvodnja, tvrdi, otvorile su velike tržišne segmente, koji su znatno manje cjenovno osjetljivi od masovnih kultura, dok politika poticaja jedne kravice seljaku nudi puko preživljavanje.

– Dobar put objedinjavanju malih i srednjih poduzeća su poljoprivredne zadruge, a poticaje treba davati onima koji mogu postići tražene standarde u prinosu, bio to Agrokor ili individualni seljak – kaže Dragan Munjiza, čelnik Gastro grupe i nekadašnji čelnik Konzuma.