Bili smo u berbi jagodice purgerice: 'Ovo što radimo je ludost! Gradonačelnika ne zanimaju jagode'

Štandovi s crvenim krovovima Jagodica Purgerica postali su sinonim za proljeće i ljeto u Zagrebu. Na njima se može pronaći lokalno uzgojeno bobičasto voće najbolje kvalitete. Daniel Pustički, vlasnik plantaža jagoda, malina, borovnica i kupina u Adamovcu kod Zagreba, ispričao nam je sve o izazovima s kojima se proizvođači jagoda svakodnevno susreću

'Ovo što radim nije hrabrost nego ludost', kaže Daniel Pustički dok prolazi između staklenika prepunih jagoda. Ovaj vlasnik plantaže na Glavničici kod Zagreba uzgaja ih na više od dva hektara. Uz to, nedavno je uložio više od 200 tisuće eura u plantažu malina u obližnjem Adamovcu. Sam u više navrata spominje da ovo nije jednostavan posao, ali da mu je draže ovo nego da mu 'netko visi nad glavom'.

'Lakše bi mi bilo da idem na posao od osam do četiri, napravim što trebam i na kraju mjeseca imam sigurnu plaću, ali ja to ne mogu', kaže Pustički. Za vrijeme razgovora mobitel mu konstantno zvoni, ljudi dolaze na parcelu i izravno kupuju svježi proizvod. Ruke su mu smeđe od zemlje, a lice crveno od sunca. Rečenice su mu kratke jer se 'nema što tu puno kazati'. Ipak, o sadašnjoj gradskoj vlasti glavnoga grada ima štošta reći. Svoj posao voli, ali ga ne uljepšava jer posao branja jagoda sve je samo nije lagan. Satima se stoji u staklenicima ispod najlonskog krova, a živa koja pokazuje ugodna 22 stupnja Celzijeva u hladu naglo skoči ispod tog plastičnog sloja koji štiti plod od vremenskih neprilika. Radi od ranog jutra do oko dva sata popodne.

Kako ste se počeli baviti uzgojem bobičastog voća?

Prije smo se bavili povrćem. Cijene su počele naglo padati u kasnim 90-ima i ranim 2000-ima i to smo morali ugasiti. Zadnjih 20-ak godina bavimo se jagodama. Međutim i to smo trebali srezati prije tri-četiri godine s pet na hektar i pol do dva hektara.

Zašto?

Zato što nema radne snage. Danas nas je samo troje, ali nas inače ima negdje sedam. Prije je znalo biti do 40 ljudi. Sad je nemoguće pronaći ih.

Zašto se ne mogu pronaći radnici? Jesu li to uvjeti rada? Vidimo tu ljude ispod plastičnih krovova u staklenicima, nije to lagan posao.

Pa da, teški su uvjeti za rad. Radi se od 6 ujutro i moraš imati svoj prijevoz, moraš biti spreman na to. Radno vrijeme je do jedan ili dva popodne, ovisi koliko robe ima. Mladi ljudi ne žele raditi, a stariji ljudi su već stari. Stariji ljudi koji tu rade kod mene su već 15 godina.

Kako vam izgleda tipičan radni dan?

Ustajem u pet. Zatim krećem u dostavu po štandovima u gradu jer ih moram otvoriti sam. Onda se vraćam na utovar oko deset i trideset i onda se opet bere. Kad berba završi, natovarimo sve pa kreće druga tura razvoženja po štandovima Jagodica Purgerica. To je brend naše udruge.