Prestari za novi početak, a premladi za mirovinu!

Od prvih tranzicijskih dana radnici u srednjoj životnoj dobi u Hrvatskoj “ugrožena su vrsta” i prvi su dobili otkaze kad su loše vođene privatizirane tvrtke propale. I tako sve do danas.

Ako ste kojim slučajem prešli 45., ostali bez posla, a ne pripadate u deficitarna zanimanja, ili niste spremni za prekvalifikaciju, a nemate ni mogućnosti za pokretanje privatnog biznisa, pa ni onog najmanjeg, loše vam se piše. Neće vam pomoći ama baš nitko i ništa, jer starosna diskriminacija postala je i ostala najrasprostranjeniji oblik diskriminacije na tržištu rada. Pronalaženje novog posla po dobivanju otkaza starijim osobama gotovo je nemoguća misija.

Trenutačno je u Hrvatskoj zaposleno oko 65 tisuća starijih od 60 godina, a 375 tisuća radnika je u dobi između 40 i 50 godina. Svi koji su rođeni poslije 1961. godine, neovisno o spolu, trebali bi raditi do 67. godine, što otvara brojna pitanja. Ali to su ipak sretnici u odnosu na tisuće nezaposlenih njihove dobi koji već utabanim stazama do burzi rada neuspješno pokušavaju doći do bilo kakvog posla. Njima je samo dužnost jednom mjesečno doći u HZZ da bi ostvarili pravo na pomoć, ako ga ispunjavaju, a mogu uz put pogledati i oglase za slobodna radna mjesta, mada nemaju velikih izgleda. Naprosto, starije osobe koje ostanu bez posla najvjerojatnije se više neće uopće uspjeti ponovno zaposliti.
OČAJ I NEMOĆ

Službeno, radne prakse kojima se diskriminiraju stariji kandidati u Hrvatskoj protuzakonite . Međutim, takvu diskriminaciju nije lako dokazati. Dokazi obično ne postoje, a kolege nerado svjedoče u strahu da će i sami ostati bez posla.

Nesretnih života i sudbina tako je napretek, ali tko za to više i pita, ostaje samo ljutnja i ogorčenost... Mnogi su prepušteni sebi samima, jer država, koja je trebala vrlo dobro znati kakve će biti posljedice prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, nije učinila ništa konkretno za spas cijelog jednog naraštaja. Okvirno se procjenjuje da je oko 300.000 ljudi izgubilo posao samo zbog nezakonite pretvorbe i privatizacije. Među njima je upravo najveći udjel ove dobne skupine (45-55) koja bi trebala biti u naponu snage za obavljanje odgovornih poslova.

Prema podacima od ove godine Hrvatska ima oko 130 tisuća osoba koje su bez posla dulje od dvije godine i oko 70 tisuća radnika koji su nezaposleni između jedne i dvije godine. A koga god tako dugo odgurnu s tržišta rada sve su mu skromnije šanse da se ponovno zaposli. Kao što prednjači po nezaposlenosti mladih, Hrvatska u europskim okvirima prednjači i prema broju ljudi koje stručnjaci nazivaju izgubljenim generacijama. Odlukom politike, ova je godina trebala biti godina tih ljudi, jer je Europska komisija krenula u zajednički projekt sličan Garanciji za mlade. Sve su se države članice obvezale da će pripremiti posebne programe za zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih osoba, no Hrvatska je zbog smjene vlasti kasnila u pripremama. Države članice EU-a dobile su zadatak da dopru do svih svojih građana koji ne rade dulje od 18 mjeseci te da ustanove njihove potrebe i potencijale. No, do danas još se ništa bitnoga po tom pitanju nije ostvarilo.

Tako je i jedan naoko nezanimljiv natječaj za po mnogočemu neatraktivan posao spremača ili spremačice u jednoj osječkoj školi otkrio očaj s kojim su i na istoku Hrvatske suočene osobe srednje dobi. Za to jedno radno mjesto, gdje bi kandidat dobio posao s punim radnim vremenom na određeni rok, prijavile su se čak 24 osobe. No, pozornost privlači podatak da posao spremačice traže dvije visokoobrazovane osobe - 50-godišnji diplomirani inženjer poljoprivrede i 39-godišnji diplomirani pravnik! Ta pokazuje koliko su ljudi očajni kada traže posao daleko ispod svoje obrazovne razine, na određeni rok, za koji plaća teško da može biti veća od tri tisuće kuna. Dvije osobe imaju završenu samo osnovnu školu, a pet kandidatkinja su kvalificirane radnice sa završenim III. stupnjem obrazovanja.

I dob kandidata govori mnogo. Na toj listi čak je polovina osoba u dobi od 50 ili više godina. Osim toga, devet je osoba u dobi od 39 do 49 godina. Posve je jasno kako su te nesretne pedesetogodišnjakinje u velikoj deindustrijalizaciji na području Osijeka i bliže okolice izgubile posao i vjerojatno već godinama izgubljene na tržištu rada pokušavaju preživjeti radeći bilo kakav posao.

Da stvar bude još gora, pedesetogodišnjake poslodavci nerado zapošljavaju, birajući mlađe, brže, sposobnije i zdravije. Osim toga, ljudima koji su možda i više od 20 godina radili jedan posao i izgubili ga, nije se lako prekvalificirati. Za razliku od mladih, koji su zbog posla otputovali u inozemstvo, osobe u pedesetima to ne mogu samo tako učiniti, jer nisu u dobi da se jednostavno spakiraju i krenu u također velik rizik potrage za boljim životom u Njemačkoj ili Irskoj.
GUBITAK POSLA RAVAN SUICIDU

Predsjednik Nezavisnog hrvatskog sindikata Krešimir Sever, komentirajući ovaj osječki primjer koji smo mu prezentirali, kaže kako se u njemu vidi sva naša besperspektivnost.

- Mladi su, na žalost, već napustili zemlju tražeći posao u inozemstvu, premda se to iz službene statistike ne može iščitati, s obzirom na to da se mnogi ne odjavljuju sa svojih adresa u Hrvatskoj. Gotovo bi se moglo reći da je među nezaposlenima i preostao najveći broj ljudi u srednjim godinama koji su prisiljeni tražiti bilo kakav posao, poput ovoga spremačice i uz to vrlo nesiguran, jer je na određeno vrijeme - kaže Sever.

On podsjeća kako samo 16 - 17 posto nezaposlenih osoba prima naknadu za nezaposlenost sa Zavoda za zapošljavanje te je većina nezaposlenih često prisiljena raditi bilo što, pa i na crno, kako bi prehranila svoju obitelj. Apatiju pojačava i osjećaj da je vrlo teško i rizično pokrenuti bilo kakav vlastiti posao.

- Ljudi se onda odlučuju jednostavno posao tražiti u inozemstvu. A među onima koji su tu vlada jagma za bilo kojim radnim mjestom koje se pojavi, pa onda i za mjestom spremačice. Takvu situaciju nerijetko koriste i poslodavci, isplaćujući bezobrazno niske plaće, ili dajući zaposlenima ugovore na određeno vrijeme, a radnici su onda prisiljeni pristati na sve samo da im poslodavac produži ugovor - zaključuje Sever.

Krešimir Sever je stava kako na tržištu rada osobe srednje dobi u usporedbi s mladima, koji su vjerojatno školovaniji i okretniji, imaju vrijednost koju poslodavci trebaju cijeniti, a to je prije svega iskustvo, drukčiji pristup radu, stabilnost, visoka razina radnih navika... Žalosno je što čak i značajno povećanje državne potpore za zapošljavanje osoba starijih od 50 godina u Slavoniji i Baranji teško da može dati dobre rezultate. Razlog je u tome što se otvara vrlo malo novih radnih mjesta.

A ostati bez posla i bez prava na mirovinu s pedesetak godina, u nekim je slučajevima, nažalost, ravno suicidu. Izgubljena generacija jednostavno nije zaslužila otići nesretna. Živeći u permanentnom stanju PTSP-a zbog kronične nezaposlenosti, ti su ljudi izloženi najopakijim psihosomatskim oboljenjima. Oni su jedna od ugroženih skupina o kojima se društvo brine samo kada treba lansirati novi, naravno, financijski ograničen paket mjera poticajnog zapošljavanja.