Koogle, a ne Google: Martina je otišla iz ministarstva i otvorila staklopuhački obrt. Uspjela je!

Šeširdžije, klobučari, postolari, poplunari... Šetajući Zagrebom, gotovo na svakom uglu naići ćemo na prašnjava vrata i lokote; tek sjećanja na sjedišta nekad cijenjenih zagrebačkih zanata i obrta koje je dokinuo zub vremena. Iako danas služe tek kao podsjetnik na stare zanate, neki obrti odolijevaju novim vremenima i masovnoj proizvodnji

Jedan od njih je i Koogle, obiteljski staklopuhački obrt iz Zagreba koji ove godine slavi 60 godina. Život mu je 2014. ponovno udahnula Martina Šimunković, treća generacija staklopuhača u obitelji, napustivši posao voditeljice Odsjeka za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Ministarstvu kulture nakon 13 godina da bi nastavila obiteljsku tradiciju koju je 1963. započeo njezin djed.

poster
Njihova priča krenula je u Gornjem Stenjevcu, gdje ona i dandanas izrađuje ukrase tehnikom grijanja šuplje staklene cijevi i upuhivanjem zraka. To zagrebačko naselje nekad je bilo svojevrsna staklopuhačka oaza; oko 200 tamošnjih kućanstava radilo je nakon Drugog svjetskog rata za zadrugu koja je otkupljivala njihove proizvode i plasirala ih na tržište. Međutim zadruga se 50-ih godina ugasila, a s njome i male radionice i kućne radinosti, jer tržišta jednostavno više nije bilo.

'No moj djed bio je prilično uporan, nije odustajao i nije zatvorio radionicu, a na kraju je ostao jedini koji se bavi time. Kasnije je, 70-ih i 80-ih, uveo strojeve za proizvodnju predmeta od mljevene plastike. Drugi staklopuhači nastavili su raditi za našu obitelj, puno smo radili i prodavali, a najbolje je išlo s proizvodima i ukrasima za Božić, koji su i danas najtraženiji.

Radili smo cijele godine i svaki dan, bez stajanja, a djed je prodavao proizvode na Kvatriću, Dolcu i takozvanim 'štanderima'. Nije želio odustati', kaže nam ova po struci povjesničarka umjetnosti i etnologinja kojoj staklo predstavlja idealan medij putem kojeg se može izraziti, a usto mu dati njegovo pravo svojstvo i prepoznatljivost – eteričnost i prozirnost.

Ponosna je na dugovječnost obiteljskog obrta, a kaže nam da je proces proizvodnje predmeta od šupljeg puhanog stakla identičan kao i prije 70 godina. Stoga i dalje koristi alate koje su ona i njezin otac naslijedili od djeda. 'Nema kvalitetnijih alata od onih mog djeda i teško da se takve danas negdje može naći', ističe nam. Okosnica njezina obrta ostala je ista – minimalizam u dekoraciji te prirodni i ekološki materijali.

Sve više se cijene ručno rađeni proizvodi
Priča o Kooglama doista je jedinstvena jer je u Zagrebu opstalo svega troje staklopuhača, a velika želja joj je jednog dana pokrenuti radionice i za građanstvo kako bi prezentirala proces proizvodnje i općenito staklopuharstvo, ali i da bi se ljudi i sami okušali u tom starom zanatu. Nada se da će uspjeti u tome, za što bi se, kaže, htjela prijaviti na fondove EU-a.

'Kupci sve više cijene ručno rađene proizvode, svjesni su vrijednosti i važnosti tradicijskog obrta kao kulturnog i lokalnog, ali i nacionalnog identiteta. No izostaje podrška struktura, čega sam i sama svjesna s obzirom na to da dolazim iz sustava; znam s čime se sve obrtnik susreće na terenu. Potrebno je više razumijevanja države i lokalne zajednice kako bismo svi doprinijeli što boljem očuvanju i tome da se ti obrti nastave. Kad pogledate Zagreb – obrtnici su bili glavni nositelji zagrebačkog ekonomskog statusa i simbola', ističe.

'Svi govore o važnosti tradicije, no u praksi je to puno drugačije'
Međutim rastužuje je to što se u javnosti puno govori o važnosti tradicijskih obrta i očuvanju nacionalnog i lokalnog identiteta, no u stvarnosti im nedostaju potpore države i grada, kao i porezno rasterećenje kako bi u punom sjaju mogli predstaviti ono što proizvode svojim rukama.

'Poslala sam dopis i Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu te ponudila svoje znanje i iskustvo kao konzultant za materijalna dobra, no bezuspješno, a nastojat ćemo potaknuti promjene i preko Udruženja obrtnika grada Zagreba', otkriva nam Šimunković. Smatra da bi obrtnicima dobro došla marketinška strategija i bolji plasman proizvoda, ali i da im država omogući porezne olakšice.

'Trenutno plaćamo PDV 25 posto, poput multinacionalnih tvrtki, a naši proizvodi imaju drugačiju vrijednost i važnost. S druge strane se ne damo jer je to ipak dio nas, dio našeg osobnog identiteta. Za drugo ne znam jer sam odrasla u tome. Srećom, imam tu prednost da sam jedinstvena na tržištu, što je pobudilo veliku pažnju i interes ljudi, ali i medija. Stvorila sam brend, što je došlo spontano, jer kad sam preuzimala obrt, nisam imala strategiju i viziju, krenula sam oprezno još dok sam radila u Ministarstvu kulture', kaže.