Biznis, jer nema druge

Svijet postaje sve nesigurniji pa će se ljudi morati sami zapošljavati kako bi osigurali egzistenciju. U takvom, neizvjesnom, okruženju vlade uspostavljaju poduzetničku infrastrukturu, kojom bi olakšali poslovanje malih i srednjih poduzeća. To je posebno važno sada kada se i banke sve teže odlučuju odobravati kredite malim i srednjim poduzećima, napominje Allan Gibb, ravnatelj Zaklade za razvoj malog i srednjeg poduzetništva Sveučilišta u Durhamu.

Osim u Velikoj Britaniji, poduzetništvom se bavio posljednjih 30 godina i u ostalim dijelovima svijeta, uključujući tranzicijske zemlje. Gibb je na poziv Centra za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva (Cepor) održao u lipnju u Zagrebu radionicu kojoj su prisustvovali hrvatski kreatori javnih politika.

Što se dogodilo s poduzetništvom u posljednjih 30 godina? Kao nekome tko ga promatra izbliza, čini li vam se da su promjene značajne?

Poduzetništvo se danas respektira neusporedivo više nego ikada ranije. Promatramo li što se danas događa i kako ljudi žive, možemo razumjeti zašto je tako. Poduzetništvo, naime, podrazumijeva samozapošljavanje, a današnji svijet je postao iznimno nesiguran i kompleksan. Te dvije karakteristike bit će izražene u godinama pred nama. Došli smo u situaciju da ljudi više ne mogu računati na cjeloživotni posao. Pogledamo li što se dogada na tržistu, kako funkcionira biznis, možemo vidjeti kako kompanije iz različitih sektora uzimaju sve više kooperanata. Mala i srednja poduzeća vežu su uz veće kompanije u najrazličitijim sektorima - od prometa preko osiguranja do cateringa. Mikrobiznis postaje sastavni dio zdravstva, sporta, turizma, dizajna... Ljudi će, dakle, vlastitu sigurnost morati tražiti pokretanjem privatnog biznisa, u kojem još uvijek leži veliki potencijal.

Mijenja li se time i odnos vlada prema poduzetništvu?

Upravo zbog ranije navedenog vlade trebaju raditi na razumijevanju poduzetništva. Mala i srednja poduzeća su u nepovoljnom položaju jer razni lobiji velikih kompanija konstantno rade pritisak na vlade. Istovremeno, mala i srednja poduzeća su medusobno različita pa je teško odaslati jednu zajedničku poruku.

Kako ocjenjujete odnos banaka prema malim i srednjim poduzećima?

Dobiti kredit danas je ekstremno teško. Banke su uplašene, fokusirane isključivo na bilancu poduzeća, što je loše. Bilanca nije odraz prave vrijednosti. Stvarna vrijednost poduzeća može biti pet do šest puta veća od one bazirane na bilanci. Banke bi stoga trebale bolje upoznati pojedinu kompaniju, poznavati ljude iz njihovog menadžmenta. Uspostavljanjem boljih veza medu njima stvorila bi se šira slika, poraslo bi povjerenje te u konačnici, uvjeren sam, i broj kredita. Mnoge perspektivne kompanije propadaju zbog fokusiranja isključivo na bilancu. Zbog recesije mala i srednja poduzeća mogu imati zastoj u dotoku novca (cash flow) što brine banke. No to ne znači da ta poduzeća imaju loš proizvod. Vodstva banaka morala bi uspostaviti bolju, prisniju, komunikaciju s kompanijama.

Ističete da su vlade ključne u uspostavljanju temelja na kojem bi se odvijala suradnja različitih institucija?

Nnajbolja politika je od dolje prema gore, odnosno razvoj od lokalne do najviše razine u zemlji. Vlade moraju provesti decentralizaciju i lokalnim vlastima dati veće ovlasti. Tako bi svaka regija, odnosno sredina, mogla provoditi efikasniju politiku u skladu s tamošnjim potrebama. Posebno su uspješne one zemlje u kojima postoji visok stupanj decentralizacije, kao što je slučaj Njemačke. Ondje je razvijen odnos lokalnih vlasti i privatnog sektora, stvorena je mreža institucija bez standardizacije i to prilično dobro funkcionira.

Postoji li model pogodan za sva društva, za sve zemlje?

Sudjelovao sam u izradi nacrta, odnosno publikacije organizacije OECD o poticanju malog i srednjeg poduzetništva. Možemo reći da postoji pet univerzalnih koraka. Svaka zemlja, napose vlast, mora razumjeti kulturu malih i srednjih poduzeća, njihove vrijednosti i posebnosti. Zatim je važno uspostaviti sustav analize gospodarskih sektora. Oni se moraju pratiti, nadgledati. Treći korak je holistički pristup, odnosno uspostavljanje politika koje su u skladu s nacionalnom strategijom zapošljavanja, produktivnosti, uspostavljanja regionalne ravnoteže i sl. Dakle, treba vidjeti gdje je tu mjesto malim i srednjim poduzećima. Kada su politike uspostavljene, važno je njima efikasno upravljati, tj. naći najbolji način. Politike su provedive ako postoji kvalitetan program. Nužno je uvidjeti postoji li uopće kapacitet na regionalnoj razini, kako financirati recimo obrazovanje i sl. Neophodno je vidjeti funkcioniraju li stvari na samom terenu, jesu li one u sadašnjim uvjetima uopće provedive.

Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj? Ovdje ste održali predavanje te se susreli s ljudima iz različitih državnih institucija.

Uglavnom je ostvaren veliki napredak, no nedostaje infrastruktura. Ako, primjerice, želite da mala i srednja poduzeća plaćaju poreze, ako ih želite efikasno prikupljati, onda mora postojati računovodstvo za takva poduzeća. To je dio infrastrukture. Kompanije često na tome gube sate i sate, rade greške i varaju državu. To je bila greška - i još uvijek je veliki problem - u Rusiji i Ukrajini, gdje je izražena utaja poreza. Dakle, potreban je izrađen sustav na samom terenu, važna je legislativa i suradnja medu institucijama.

Kakva su vaša iskustva s povlačenjem novca iz EU fondova, koliko su oni bili korisni malim i poduzećima srednje veličine u drugim europskim zemljama?

Ti fondovi su korisni, no morate ih koristiti kako vi želite, a ne kako želi EU. Europska unija je, naime, zabrinuta kada daje novac jer su to sredstva poreznih obveznika. I taj kruti stav sužava fleksibilnost korištenja fondova, a onda i korist za lokalne potrebe. Često se događa da se povlače sredstva i za nepotrebne stvari samo kako bi se iskoristila, a drugdje, gdje je novac itekako bitan, ne napravi se ništa. Potrebno je, dakle, komunicirati s financijerima, pregovarati. Svijet je danas dinamičan, stvari se brzo mijenjaju pa je potrebna dobra komunikacija. Njome je moguće postići kudikamo bolje rezultate, odnosno uvjeriti financijere da odobre novac za ono što vi želite.

Što mala i srednja poduzeća mogu očekivati ulaskom Hrvatske u EU? Za mnoge će ljestvica vjerojatno biti previsoka?

To će svakako biti veliki izazov. Poduzeća će sama sebe morati promatrati očima konkurencije i kupaca. Morat će se upitati: „Kako bih trebao izgledati? Što moram promijeniti?” - koristiti svojevrsno zrcalo.

Zbog dužničke krize i povećanih budžetskih deficita sve češće se čuje kako će se fakulteti i škole trebati ponašati poput poduzetnika?

Očito je da se sveučilišta ne mogu više oslanjati na državni novac i trošiti koliko žele. Ona ulaze u fazu nesigurnosti u kojoj će se morati natjecati za novac, i to ne više isključivo na nacionalnoj razini već puno šire, na medunarodnoj. Uprave tih institucija će se morati mijenjati, njihovo razmišljanje bit će drugačije. Više neće samo studenti biti kupci njihovih usluga, nego kompanije, druge institucije i vlade. To postaje medunarodni trend. Iako ljudi strahuju da je zapravo na djelu prodaja tržištu, to nije komercijalizacija znanja, već drugačija orijentacija obrazovnih ustanova.