Zakon o radu: U malim tvrtkama otkaz bez obrazloženja

Čak 90 tisuća ljudi bit će pogođeno ovakvim izmjenama Zakona o radu, prođu li one u Saboru, zahvaljujući sindikatima kojima je preraspodjela radnog vremena bila veći problem od zaštite najmanje zaštićenih, u najmanjim tvrtkama

Mali poslodavci, koji zapošljavaju do pet radnika, moći će tim radnicima uručiti otkaz bez ikakvog obrazloženja. Ta odredba stoji u prijedlogu Zakona o radu (ZOR), što ga je resorno ministarstvo rada izradilo nakon provedenih razgovora i "saslušanja" socijalnih partnera u prethodnim mjesecima, javlja Novi list.

O tom dokumentu sada bi trebali započeti i pregovori. Tri strane već će se danas susresti, a pregovori se nastavljaju i idući tjedan. No, čini se kako bi ZOR u drugo čitanje mogao biti upućen vrlo brzo te da prevelikog prostora za "ispravljanje" njegovih odredbi neće biti.

Olakšavanje otpuštanja kod malog poslodavca u razgovorima se, kao mogućnost, pojavilo početkom travnja i na njega su pristali svi sindikati izuzev nereprezentativne Udruge radničkih sindikata i Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Nakon što je ta informacija procurila u javnost, sindikalne centrale koje su na to bile spremne pristati (SSSH, Matica, HURSH), krenule su ideju demantirati tvrdeći kako nisu za olakšavanje otpuštanja radnika kod mikro poslodavaca te da je to bila samo kompenzacijska mogućnost za poboljšanje odredbi o preraspodjeli radnog vremena od koje odustaju.

No, to rješenje našlo se u konačnom prijedlogu novog ZOR-a, a to znači da će preko 90 tisuća radnika, koliko ih trenutno radni kod mikro poslodavaca, vrlo realno bez posla moći ostati kada to poslodavac odluči, a svoj otkaz neće moći sudski osporavati.

Između dva saborska čitanja donekle je ublažena zakonska odredba o preraspodjeli radnog vremena. Naime, raniji prijedlog vlade prema kojem bi se odlukom poslodavca tjedno moglo raditi do 56 sati donekle je ublaženo.

Satnica do 50 sati tjedno

Sada se predlaže da tjedna satnica, s uključenim prekovremenim radom, odlukom poslodavca ne može iznositi više od 50 sati. Dulji rad u preraspodjeli, ali najviše do 60 sati tjedno s uključenim prekovremenim satima, može se ugovoriti kolektivnim ugovorom. Raniji prijedlog pretpostavljao je da se kolektivnim ugovorom dogovara rad od 56 do 60 sati tjedno.

Poslodavac o jednostranoj odluci preraspodjele radnog vremena radnika treba izvjestiti tjedan dana unaprijed. Radilo se u preraspodjeli jednostranom odlukom poslodavca, ili odredbama kolektivnog ugovora, prosječna tjedna satnica u razdoblju od četiri mjeseca ne smije prelaziti 48 sati, odnosno 40 sati redovnog rada i osam sati prekovremenog.

Kada se sve zbroji, ukupno radnik godišnje može prekovremeno raditi 180 sati, odnosno 250 sati ako je tako određeno kolektivnim ugovorom.

Kod agencijskog rada vlada i dalje predlaže da ograničenje za ustupanje radnika ne iznosi jednu već tri godine. Iako je iz prvotnog rješenje proizlazilo da agencijski radnik za vrijeme dok nije ustupljen ima pravo na minimalnu plaću, ako ne i niže, sada je to promijenjeno. Tako se ponovo predlaže da za vrijeme dok nije ustupljen agencijski radnik ima pravo na prosjek svoja zadnja tri mjesečna primanja.

Ostaje, međutim, odredba prema kojoj agencijski radnik, ako je u agenciji sklopljen kolektivni ugovor, može biti niže plaćen od radnika kod poslodavca kojem je iznajmljen.

Rad kod četiri poslodavca

U cilju fleksibilizacije radnih odnosa, poticanjem rada kod više poslodavaca, uvodi se mogućnost i da radnik radi kod dva, tri, četiri ili više poslodavaca. To je i sadašnjim zakonskim odrebama bilo moguće, ali prevelikog interesa za takav rad nema.

Nije to čudno, s obzirom da radnik u konačnici biva kažnjen jer propisi o oporezivanju dohotka u tom djelu ne prate ZOR pa su takvi radnici obično, po godišnjoj prijavi poreza na dohodak, dužnici državi. Naime, oba poslodavca obračunavaju mu punu poreznu olakšicu jer mogućnosti razmjernog plaćanja nema. Takvi će radnici u budućnosti biti u još nepovoljnijem položaju.

Izmjenama ZOR-a i dalje se utvrđuje da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno. No, radnik koji je zaposlen u punom radnom vremenu, "može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno 180 sati godišnje".

Takav ugovor o radu radnik može sklopiti ako mu poslodavac, ili poslodavci s kojima "prethodno ima sklopljen ugovor o radu, daju pisanu suglasnost". U praksi to znači da stalno zaposleni radnik kod jednog poslodavca, uz njegovu dozvolu, može tjedno raditi osam sati kod drugog poslodavca. Takva mogućnost, vjerojatno je ugrađena zbog prakse.

Više radi - više poreza duguje državi

Nerijetki su, primjerice, slučajevi radnika koji preko vikenda zarađuju konobareći u sivoj zoni jer su već negdje zaposleni. No, ta bi odredba u praksi mogla dovesti do »raubanja« radnika, prije svega onih koji ne rade u punom radnom vremenu, već ga skupljaju kod više poslodavaca.

Moći će se tako događati situacije da radnik kod jednog poslodavca radi, primjerice 20 sati tjedno, po 10 sati radi kod druga dva poslodavca, a kako mu prihodi iz tri izvora nisu dovoljni za život, još će osam sati raditi kod nekog četvrtog poslodavca. Ako uopće preživi godinu slaloma između četiri poslodavca, takav će radnik naposlijetku biti još i porezni dužnik.