U EU čak i engleska kraljica prima poljoprivredne poticaje

O stacima bivših PIK-ova, koje je država do sada po tko zna više koliko puta sanirala, a koje još uvijek “mazi” (ukupno gledajući) enormno visokim iznosima poljoprivrednih potpora, prema svemu sudeći, neće biti loše ni u Europskoj uniji, kada Hrvatska postane njezina članica.

Dapače, čini se da će im i tamo teći med i mlijeko. Naime, kako navodi Stipan Bilić, poljoprivredni analitičar, trenutno na funkciji direktora tvrtke Kondin u vlasništvu hrvatskih konditora, u EU veliki proizvođači imaju isti tretman u poticajima kao i mali, a jedna od zanimljivosti je, kako dodaje, da i engleska kraljica prima poticaje. - Istina, ulaskom u EU, postoji mogućnost da se velikim imanjima smanji poticaj i do 14 posto, međutim to do sada nije bila praksa - kaže Bilić.Prema novom prijedlogu Zakona o poljoprivrednim potporama, koji se trenutno usklađuje s europskim, na poljoprivredne potpore i u Hrvatskoj to pravo imaju svi koji se bave poljoprivredom. Taj novi zakon, kao uostalom i ovaj postojeći, također predviđa određenu modulaciju poticaja velikim poljoprivrednim poduzećima, no ostaje vidjeti hoće li u tom dijelu biti primijenjen. Manji poljoprivrednici se, inače, već duže vrijeme protive tomu da se potiču veliki sustavi, a do izražaja je to posebno došlo nedavno, kada su im umanjeni poticaji. Ogorčenje pak cjelokupne javnosti prema tim velikim poljoprivrednim sustavima inače datira još iz razdoblja od Domovinskog rata.

Od tada su bivši PIK-ovi često bili predmet različitih polemika, najviše zato što ih je država malo-malo sanirala novcem poreznih obveznika, a koliko god im se dalo, nikad im nije bilo dovoljno. Ranije su svi ti PIK-ovi u svom sastavu sadržavali i primarnu proizvodnju i perađivačku industriju, a imali su i jaku trgovačku mrežu te ono što je za seljake bilo najvažnije - dobro organiziranu kooperaciju, u koju su bile uključene i poljoprivredne zadruge. Sada to, naime, ni izbliza nije tako, jer većina tih poljoprivrednih sustava među najvećim je uvoznicima u državi, što između ostalog uništava domaću poljoprivrednu proizvodnju, a osim toga država ih još i potiče. Naime, danas u Hrvatskoj postoji nekoliko velikih poljoprivrednih sustava koji su sljednici nekadašnjih sustava PIK-ova, a koji su došli do velikih površina državnog poljoprivrednog zemljišta i sada žive na poticajima.

Većina naših sugovornika, koji su svi odreda u ovoj temi željeli ostati anonimni jer je, kako su kazali, preosjetljiva, slažu se da su takvi sustavi u tadašnjem državnom uređenju bili prihvatljivi, prije svega jer su održavali plansku poljoprivredu.
- No, raspadom tih sustava i prelaskom na moderni kapitalizam došlo je gotovo do gašenja najvažnije djelatnosti - prerađivačke industrije i prestanka investiranja u razvoj primarne proizvodnje u cilju razvoja konkurentnosti. Obvezu koju su do tada imali kombinati kroz kreditiranje poljoprivredne proizvodnje nastankom nove države preuzelo je Ministarstvo poljoprivrede, kroz Zakon o potporama. Donesena je i strategija kojom su obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG-i) trebala biti nositelji hrvatske poljoprivrede, međutim istodobno nije bilo, niti je sve do sada, definirano da tim istim kombinatima bude zadana i obveza da budu nositelji prerađivačke industrije, odnosno nije učinjeno ništa da se zaštiti domaća proizvodnja od velikog uvoza - kaže jedan od naših sugovornika, te navodi kako je apsurdno da ti veliki sustavi, koji su gotovo ugasili prerađivačku industriju, uvoze te ugrožavaju cjelokupnu poljoprivredu a još uvijek muzu državu za poticaje.

Međutim, Stipan Bilić kaže da su velika poljoprivredna poduzeća dvostruko više investirala u poljoprivredu od iznosa koji su dobili iz poticaja te da se ostali dio poticaja tako investirao, investicije bi bile od 4-6 milijarda kuna godišnje te da bi imali razvijenu poljoprivredu. - Većina ostalog novca iz poticaja ne potiče investicije ni porast proizvodnje, već ide u potrošnju izvan poljoprivrede - kaže Bilić, a za probleme oko nekontroliranog uvoza kaže da je tu ključno urediti unutarnje tržište jer je, kako dodaje, besmisleno tražiti odgovornost poduzeća za uvoz dok država ne donese mjere za povećanje proizvodnje.