S 26 je iz jednog podruma napravio Iskon, onda se umorio i povukao, a danas ima aplikaciju koju je skinulo 40 milijuna ljudi

Damir Sabol 1993. prvi se put susreo s internetom. Znao je da će ta stvar promijeniti svijet, ali i definirati njegov život. Nakon što je završio FER osnovao je Iskon, jednu od prvih privatnih firmi koja je pružala internetske usluge. Deset se godina hrvao s gigantskih HT-om, koji je na kraju kupio Iskon. Sabol tada više nije bio većinski vlasnik i nije mogao ništa učiniti. To bi samo po sebi velika priča, ali Sabolu nije bilo dosta. Vratio se i danas ima PhotoMath, potencijalno najvažniju hrvatsku aplikaciju.

Iza staklenog ureda Damira Sabola, osnivača Iskona i PhotoMatha sjedi dvadesetak (uglavnom) mladića, rijetko starijih od 30. Rade na PhotoMathu, aplikaciji koju je do sada skinulo 40 milijuna ljudi i koju je njemački Spiegel nedavno uvrstio na popis najboljih protekle godine. “Svi ovi dečki koji tu rade talentiraniji su inženjeri od mene”, kaže mi Sabol. On ima neke druge kvalitete. “Ja razumijem tehnologiju i znam što će se dogoditi”, dodaje. Koliko god se trudio to ne napisati, ovako s bradom podsjeća na Stevea Jobsa, samo bez one pretenciozne mistike. I tu i tamo mu se omakne neki međimurski izraz. Tipa “nekšna firma”.

Programeri iza nas u tišini rade nešto što meni, nenaviknutom na kompjuterski ekran bez interfacea Windowsa ili Linuxa, graniči s čarobnjaštvom, a Sabol opušteno priča kako mu je otišla baterija na iPhoneu. Dok s blagom nelagodom predugo tražim papir s pitanjima po džepovima kaputa, komentira da se to i njemu događa. Kaže da nije bio baš briljantan student. FER je upisao 1990. godine, a živio je u studentskom domu na Cvjetnom naselju. Prva godina bila mu je dosta zahtjevna. Došao je iz informatičke gimnazije u Čakovcu i odmah je vidio da ima loše temelje iz matematike.

“Dođu klinci iz MIOC-a i onda zapravo vidiš koliko si daleko”, kaže. Tu prvu godinu malo je razvukao, dosta se preispitivao, ali onda se, kaže, prilagodio. Ako je već talentom bio prosječan, bar nikada nije bio zbunjen oko toga čime se želi baviti. Priča da se točno sjeća trenutka kada je u sedmom razredu osnovne škole s balkona društvenog stana u Čakovcu vidio oca kako iz gepeka Zastave 101 vadi njegovo prvo računalo. Trebalo mu je godinu dana da nagovori roditelje da mu ga kupe. Nabavili su ga tko zna kojim kanalima iz Njemačke i bilo je dosta skupo za njegove roditelje koji su radili u pošti.
Kolegij u MicroBlinkuVjekoslav Skledar/Telegram
Fakultet me stavio deset godina u budućnost

Nikada nije dvojio ni da želi nešto stvoriti sam. Iz vremena studiranja živo se sjeća dva događaja. Prvi je bila prezentacija seminarskog rada iz nekog ekonomskog predmeta. Sabol je tada pred punom dvoranom vršnjaka govorio o tome kako želi osnovati svoju firmu. Sjeća se da su se svi smijali. I to ne baš skrivećki. “Oni valjda uopće nisu imali sliku o tome. Da je to nekakva opcija u životu. Razmišljali su samo o tome kako će postati inženjeri i zaposliti se u nekoj velikoj firmi”, priča. Drugi presudni trenutak bio je kada je shvatio što je internet. Početkom 90-ih internet kao pojam u društvu zapravo uopće nije postojao.

Bio je rat i nitko nije pričao o nekakvom internetu tamo negdje u Americi. Samo su ljudi iz uske zajednice oko računala i informatike nešto čuli, ali i među njima su informacije zapravo bile rijetke. No Sabol je bio jedan od njih. Rođak njegovog oca je u Zagrebu imao firmu koja je radila nešto oko računala, pa je nabavljao američke informatičke časopise. Sabol ih je posuđivao. Dok bi došli do njega, ti bi časopisi bili stari i po godinu dana, ali i takvi su bili najbolji izvor informacija o svijetu informatike do kojih je mogao doći izvan fakulteta. Čitao ih je od korice do korice. A onda je negdje 1992. ili 1993. FER dobio učionicu s terminalima spojenim na internet. CARnet ih je spojio preko Austrije vezom od 128 kilobita.

Samo je nekolicina studenata uopće shvaćala što je to. Još ih je manje imalo svijest o tome koliko je veliko. Sabolu je sve odmah bilo jasno. Informacije koje je nalazio u časopisima do njega su do tada putovale mjesecima. Sada je na faksu mogao ući u bazu podataka nekog američkog sveučilišta i odmah pročitati tekst ili rad koji su stavili na mrežu. “Toga se dobro sjećam. Tog trenutka kada sam shvatio što je internet. To mi je fakultet dao. Dobro, dao mi je i način razmišljanja pri rješavanju problema i svijest o tome što znači raditi da nešto postigneš. Ali ovo je bila najvažnija stvar. Stavio me deset godina u budućnost. Ja sam 1993. shvatio što je internet i to mi je definiralo život u profesionalnom smislu. Odmah mi je bilo jasno da će to promijeniti svijet i da se ja time želim baviti”, kaže.

Počeci Iskona u podrumu Zagrepčanke

Trebalo mu je šest godina da završi fakultet. S Iskonom je krenuo godinu dana kasnije. Još za vrijeme studija počeo je raditi kao tehnički administrator Zamir-a, projekta Antiratnog pokreta Hrvatske. Zamir je bio nekakva BBS mreža, preteča e-maila, koja je povezivala ratom zahvaćena područja i često je bila jedina veza okupiranih gradova s ostatkom svijeta. Bili su smješteni u pljesnivoj sobici u Tkalčićevoj ulici. Uvjeti su, kaže Sabol, bili asketski. I struja je znala biti problem.

Do kraja rata oprema koju je Zamir koristio bila je u potpunosti zastarjela. Sabol je znao da bi sve trebalo prijeći na internet da bi imalo ikakvog smisla. Htio je krenuti sam. Pokušao je otići, ali na kraju su se ipak dogovorili da ostane, pod uvjetom da Zamirovu opremu smije koristiti u svojoj firmi. Sabol je sa 26 godina osnovao Iskon. Ime je zapravo bila skraćenica od ‘Internet service and consulting’. Kaže da mu je jednostavno zvučalo zvučno. Iskon je bio pružatelj internetskih usluga, tvrtka koja je poslovnim korisnicima nudila spajanje na internet. Danas je to relativno jednostavna stvar, ali sredinom 90-ih, kada se na internet spajalo preko telefonske mreže, tehnički je bilo poprilično zahtjevno pružati takvu uslugu.

Sabolovi roditelji u međuvremenu su osnovali tvrtku koja je radila sitne poslove za Hrvatski Telekom i bila je registrirana za telekomunikacije. To je bilo dosta važno. Tržište telekomunikacija 90-ih je bilo strašno regulirano, a jedini igrač bio je HT. Sabol kaže da se jako pazilo što se radi u telekomunikacijama. Da bi mogao početi raditi, morao je od države dobiti koncesiju za korištenje linija telefonske mreže. Tijelu koje je dodjeljivalo koncesije predsjedavao je, primjerice, Ivić Pašalić. Bila je to koncesija koju su plaćale firme koje su nudile telefonske usluge. Internet još, zakonski, nije bio poznat.

Iskon je, dakle, državi morao plaćati koncesiju za korištenje telefonskih linija, a onda od državne firme i svog najvećeg konkurenta po komercijalnim uvjetima plaćati korištenje infrastrukture. “Plaćanje koncesije za telekomunikacije zapravo je bilo suludo. Telefonske linije nisu prirodno ograničeno dobro. Bili smo u dosta lošoj poziciji, ali nikoga nije bilo briga”, priča Sabol. Iskon je pokrenut u malom prostoru od tridesetak kvadrata u podrumu Zagrepčanke. Na zidovima je imao nekakve afričke motive koje su ostavili bivši korisnici.

Sabol je Zagrepčanku odabrao jer je tamo bila telefonska centrala pa je mogao uzeti telefonskih linija koliko mu je trebalo. U tih je 30 kvadrata bilo sve, stolovi, računala i druga oprema. Otac mu je pomogao da sve složi i probuši ulaze za kablove. Preko puta je bio kafić koji mu je služio kao konferencijska sala. Sabol u to vrijeme nije imao automobil. Umjesto njega, za 25 tisuća dolara koje je dobio od Kaptol banke, na leasing je kupio modem server, opremu bez koje ne bi mogao raditi. To mu je bilo puno važnije. Sjeća se da opremu koja mu je trebala nije kupovao u trgovinama koje su bile najjeftinije, nego u onima koje su bile najbliže, jer je sve morao na rukama nositi do ureda. Uostalom, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Vjerovao je da prodaje nešto što trebaju apsolutno svi. Nitko ne može bez interneta.

Danas je, istina, bez interneta bilo kakvo poslovanje praktički nemoguće, ali prije dvadeset godina to baš i nije bilo tako. Iskon se u početku teško probijao na tržištu. “Znao sam što dolazi, ali sam imao kriva očekivanja”, komentira. Pokušao se reklamirati u časopisu Bug, ali to baš i nije privuklo poslovne klijente na koje je ciljao. Prvi iskorak napravio je kada je u tada mladom časopisu Mreža izašao prilog o novim pružateljima internetskih usluga, u sklopu kojeg je predstavljen Iskon. “Oleg Maštruko i Dragan Petric došli su u taj podrum Zagrepčanke i nekako smo kliknuli. Valjda im se svidio taj entuzijazam. Iskon je u tom tekstu jako lijepo ispao i tada su počeli stizati i klijenti“, prisjeća se Sabol.

Iskon je u naredne dvije godine rastao, ali nije bio profitabilan. Sabol je okupio par ljudi, no klijente je i dalje sam odlazio spajati na internet. Isplaćivao si je mizernu plaćicu. Kaže da je jedva bilo dovoljno da si pokrije stanarinu. Nekako je uspio jeftino iznajmiti trošni stan koji je morao sam adaptirati da bude useljiv. Još uvijek nije imao auto. Klijenti Iskona bili su poslovni korisnici. “Zvali bi me i detaljno objašnjavali gdje mogu parkirati kod njihovog poslovnog prostora, a ja bih samo rekao ‘ok, u redu’, stavio router u ruksak i onda otišao na tramvaj ili autobus”, priča.

S novim korisnicima trebale su mu i nove telefonske linije, a Iskon ih nije mogao platiti. Imali su koncesiju za korištenje pet linija, a ilegalno su se spojili na 60. Koncesija za 60 linija koštala bi ih 200.000 kuna. Što se Sabola tiče, moglo je koštati i 200 milijuna. Jednostavno nije bilo nikakve šanse da skupi takav novac. Pod hitno im je trebao investitor. Iskon je 1999. na internet spajao privatizacijski fond Expandiju. Expandia je prostore imala na Bukovcu i HT ih nikako nije uspijevao spojiti. Iskon je od Expandije bio udaljen nekih 8 kilometara, a na tim su udaljenostima modemi jako ovisili o kvaliteti žice. HT-ova infrstruktura, koju je morao zakupljivati i Iskon, bila je stara i loša. HT problem nije mogao riješiti. Bili su glomazna firma kojoj su infrastruktura i internet bili u dva različita odjela.

Učinio je nešto što gigantski HT nije mogao

Sabol se sjeća da je Expandiju spajao tjednima. Njima je internet bio jako važan jer su imali nekakav software koji se morao sinkronizirati s poslovnicom u Češkoj. Sabol se svaki dan do Bukovca vozio u trošnoj staroj Ladi Alena Mužinića, studenta koji je radio u Iskonu. Auto bi parkirali malo dalje od firme i nastavljali pješice. Bilo ih je stid. Sabol kaže da se u to vrijeme osjećao posebno grozno. Spajanje je bilo komplicirano, a novac mu je trebao. I on i Iskon bili su potpuno iscrpljeni. Firma je radila u konstantnom prekršaju i bilo je pitanje vremena kada će netko doći i ugasiti ih.

Nabavljao je posebne modeme koji su mogli spajati na većim udaljenostima. Proradili bi na pola sata, svi bi si čestitali, ali kad bi Sabol stigao natrag do Zagrepčanke, više ne bi funkcioniralo. Na kraju ih je ipak uspio spojiti na internet. Improvizirao je. Kod drugog korisnika, koji je bio na pola puta, ostavio je dio mrežne opreme, a Expandiju je spojio preko njega. “HT tada nije imao takav kreativni kapacitet ni volju da za korisnika napravi sve”, kaže Sabol.

Iste se godine na tržištu stvarao bubble oko kompanija koje se bave pružanjem internetskih usluga. Fond menadžer Expandije, Gavin Susman, tražio je kompanije u Hrvatskoj u koje bi uložio. U Expandiji je tada radio i Dragan Marković kojeg je Sabol upoznao dok ih je pokušavao spojiti na internet. Marković je Susmanu preporučio Iskon. Bili su mala firma, ali su se ubijali od posla. Expandiju su spojili tamo gdje gigantski HT, s nemjerljivo više resursa, nije uspio. Susman je odlučio uložiti u Iskon.