Računica velikih tvrtki je jasna: Na par stotina kilometara konkurencija za privlačenje ulaganja žestoka i neumorna

Svaka ozbiljna tvrtka uvijek je spremna na preseljenje, ovisno o isplativosti i dugoročnoj profitabilnosti. Odluka Megglea, jedne od vodećih mljekara, da ugasi pogone u Osijeku, otpusti 160 radnika i preseli proizvodnju u Srbiju izazvala je političku buru.

Uslijedile su medijske jadikovke o nepravdama i udaru na domaću proizvodnju mlijeka, a kao šlag na tortu došao – sastanak u Vladi. On je završio kako se moglo očekivati: s kiselim licima i porukom da je odluka njemačkog vlasnika konačna.

Poziv na uzbunu

Uz daleko manje buke, uglavnom po istarskim medijima, nedavno je prošla vijest da o sličnom potezu razmišlja i British American Tobacco, vlasnik Tvornice Duhana Rovinj. Premda BAT nije ni demantirao ni potvrdio nagađanja da se pogon u Kanfanaru gasi, u oči bode da upravo ove godine ističe 5-godišnji moratorij na zadržavanje radnika i proizvodnje u Hrvatskoj.

S ionako minimalnim brojem fizičkih tvornica bilo čega u Lijepoj Našoj, gašenje već samo jedne, pritom nebitno u kojem sektoru posluje, poziv je na uzbunu, no sukus svih pitanja je – zašto? Zašto proizvođačima mlijeka ili, možda, cigareta, cipela, automobila, kompjuterskih komponenti ili televizora nije isplativo proizvoditi u Hrvatskoj?

Odgovor politike kroz poziv na sastanak u Vladu i javno prozivanje Megglea za takvu odluku, pa i implicitno, pokazao je nerazumijevanje tržišta i tržišne ekonomije apsurdnih razmjera.

Za razliku od politike koja je za birače (posebno one slavonske) odigrala jedan prozirni igrokaz, ulagači se vode jednostavnom računicom. Ili, u slučaju Hrvatske, njezinim izostatkom. U toj igri nema dobrih i loših igrača, nema patriota ni entuzijasta, već samo crno na bijelo brojki. Svaka ozbiljna tvrtka ili korporacija uvijek je spremna na akvizicije i/ili preseljenje proizvodnje, ovisno o isplativosti i dugoročnoj profitabilnosti. Bez povrata, nema ni ulaganja.

Hrvatska ima niz prednosti; od geostrateškog položaja, (relativno) obrazovanog stanovništva, prometne povezanosti, povoljne klime, do članstva u Europskoj uniji. Istovremeno, gospodarstvo guši nabujala i neučinkovita administracija, neefikasno pravosuđe, apsurdna lokalna i regionalna uprava koja vrvi lokalnim šerifima, relativno visoko porezno opterećenje koje favorizira rentijerstvo, politička umreženost podobnim kadrovima, a strategije razvoja se pišu pa pospremaju u ladice….

Ono što politika fokusirana na iduće izbore i zadržavanje statusa quo nikako da shvati, jest da Hrvatska sa svim svojim prednostima, ali i dugačim popisom mana, nije otok već jedan igrač u regiji; na par stotina kilometara konkurencija za privlačenje ulaganja, novih tehnologija, inovacija i otvaranje radnih mjesta je žestoka i neumorno radi.

Predsjednik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj Mladen Fogec nije iznenađen odlukom stranog investitora s početka teksta. “Godinama u Bijeloj knjizi pišemo isto: što smeta investitore u poslovanju u Hrvatskoj. Onda nam kažu, deklarativno, super, no nakon 7-8 godina ponavljanja investitor shvati da suštinskih promjena nema”, kaže Fogec.

Dodaje da je realno za očekivati da je neprofitno poslovanje dovelo do odluke vlasnika da svoj novac usmjeri tamo gdje će mu donositi dobit. “Tu nema emocija, svatko od nas napravio bi isto. Ako stavite štednju u banku koja vam ne donosi kamatu, premjestit ćete ju tamo gdje donosi”, plastično ilustrira naš sugovornik koji je vrlo dobro upoznat s rezoniranjem ulagača.

Skupo poslovanje

“U svakom slučaju problem je visok trošak rada. Tu ne govorimo o neto plaći već o tzv. “bruto dva” trošku za poslodavca koji je značajan. Slijedi porezno opterećenje i puno skrivenih (para)fiskalnih nameta; na vodu, na šume, spomeničku rentu, obvezne članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori… Kod nas je jednostavno kompletno poslovanje skupo”, nabraja gdje se sve skrivaju neočekivani troškovi za poduzetnike koji žele razvijati biznis u Hrvatskoj.

Za one koji se bore sa šumom administracije, plaćaju poreze i unatoč svim preprekama procjenjuju da im se isplati ovdje boriti za komad tržišnog kolača, često nepremostiva prepreka pokaže se pravosuđe. “Pravni okvir, nedosljednost odluka pojedinih pravnih tijela, trgovačkih sudova dovodi do nepredvidivosti i rizika za poslovanje, a to je kod nas konstanta”, rezignirano kaže prvi čovjek Udruge stranih ulagača.

Dozu nespretnosti i nesnalaženja naš sugovornik iščitava i iz sastanka koji je uslijedio nakon objave Megglea. “To je stvar miješanja države u privatne odluke i tu se mogu vidjeti ostaci bivšeg sustava. U glavama nismo raščistili da živimo u tržišnoj ekonomiji. Politika, a puno problema leži u lokalnoj politici, se nema što miješati u ono što radi ulagač sa svojim novcem. To je loša poruka sadašnjim investitorima, ali i svim onim budućima da nakon odluke o dezinvestiranju slijede packe”, kaže.

Premda će investitori uvijek vagati gdje im je isplativije poslovati, a što kristalno reflektira rangiranje na Doing business ljestvici Svjetske banke, kao i plejade sličnih lista konkurentnosti, aktivno rješavanja tih primjedbi jedini je način da se na tržišni način ulagači motiviraju da za biznis izaberu Hrvatsku, umjesto Srbije, Mađarske ili Slovačke.

Prilika da uhvatimo zadnji vlak za jačanje konkurentnosti kroz konkretne reforme otvorila se neočekivano u pandemiji COVID-a 19. U sklopu Fonda za oporavak vrijednog 750 milijardi eura koji je Europa zamislila za saniranje ekonomskih šteta koronavirusa bit će potrebno osmisliti projekte, ali i odraditi reforme, za povlačenje milijardi eura koji su Hrvatskoj na raspolaganju.

No, politički pragmatično, potreba za reformama može se provesti pod egidom nužnih poteza koji se moraju zadovoljiti zbog briselske administracije i pravila EU fondova, ako ne već dobrobiti hrvatskih građana i ekonomije.

Pred Vladom Andreja Plenkovića otvara se jedinstvena kombinacija, vrlo uski prozor, kada su reforme moguće. U vremenu neposredno nakon izbora i u osvit duboke recesije zbog korona krize koja će svoje zube pokazati već na jesen izostankom prihoda od turizma, Europa maše s milijardama eura, što kredita, što bespovratne pomoći za pomoć gospodarstvu.

Jokerom bi se mogla pokazati i implementacija eura za što je prvi korak, ulazak u tečajni mehanizam, uspješno odrađen. Premda sama, kolokvijalno rečeno, “čekaonica za euro” nije čarobno rješenje za privlačenje novih investicija, poruka o pristupanju eurozoni u kojoj će ulagači s liste rizika zauvijek prekrižiti onaj tečajni, zasigurno je veliki plus.

No, možda još važnija je prilika da se trgnemo i odradimo nešto nepopularnije poteze, famozne reforme, pod opravdanjem eura i korona krize, ako ne već jer smo sami svjesni da Hrvatska živi posuđeno vrijeme.

Dobili ‘produžetak’

Kako bi upućeni rekli nogometnim rječnikom; korona kriza u kombinaciji s namjerom uvođenja eura donijela nam je produžetak u 90. minuti iako dosad nismo zabili nijedan gol.

Na nama je odluka da uskočimo na zadnji vlak za reforme za brži održivi rast bez kojeg se nećemo odlijepiti od dna Europske unije. Zadnji puta zabijanje glave u pijesak stajalo nas je najduže recesije u Europi, s koronom u priči ulozi su značajno veći.