Otpad je proizvodni resurs i izvor energije

Od šest tona otpada po glavi stanovnika godišnje u EU-u, oko 33 posto nastalo je u aktivnostima gradnje i rušenja, oko 25 posto u rudnicima i kamenolomima, 13 posto u proizvodnji, a osam posto u kućanstvima. Polovina od tri milijarde tona ukupno stvorenog otpada u EU27 se deponira, a ostatak je oporabljen, recikliran i ponovno upotrijebljen ili spaljen.

Svako društvo koje je u svojoj povijesti doživjelo brzi rast industrije i potrošnje suočilo se s pitanjem održivog gospodarenja otpadom. U Europi to je pitanje izazvalo veliku zabrinutost. Zbog toga Europska unija predano radi na smanjenju stvaranja otpada, no bez uspjeha. Valja naglasiti kako su 2006. godine zemlje EU27 proizvele otprilike tri milijarde tona otpada – ili u prosjeku šest tona po osobi. Značajne su razlike u stvaranju otpada među zemljama članicama, čak i do 39 puta, ponajprije zbog njihove industrijske i društveno gospodarske strukture. Također, stvaranje komunalnog otpada, koji je u EU27 u 2008. godini u prosjeku iznosio 524 kilograma per capita, razlikuje se za 2,6 puta od jedne do druge zemlje. U porastu je i stvaranje otpada iz građevinskih aktivnosti i rušenja, kao i ambalažnog otpada. Vremenski podaci za električni i elektronski otpad ne postoje, međutim, nedavne prognoze pokazuju kako je ovo jedan od najbrže rastućih tokova otpada. Količina opasnog otpada, koja je 2006. godine u zemljama EU27 iznosila tri posto od ukupno stvorenog otpada, također raste te ostaje ključnim problemom. K tomu, u zemljama zapadnog Balkana postoje neki specifični problemi s otpadom koji proizlaze iz prakse u prošlosti, poput nezbrinutog otpada iz rudnika, obrade nafte, kemijske i cementne industrije te posljedica sukoba s početka 1990-ih godina.

Gospodarenje otpadom ipak se poboljšalo gotovo u svim zemljama EU-a, objavila je Europska agencija za okoliš u Europskom izvješću o okolišu – stanje i izgledi 2010.: Sinteza, budući da se sve više otpada oporablja, a manje odlaže. Unatoč tomu, u 2006. godini još se uvijek polovina od tri milijarde tona ukupno stvorenog otpada u EU27 deponirala. Ostatak je oporabljen, recikliran i ponovno upotrijebljen ili spaljen.

Raste izvoz opasnog otpada
Gospodarenje otpadom u Europi temelji se na načelima hijerarhije otpada, a to su sprječavanje njegova nastanka, ponovna uporaba proizvoda, recikliranje, oporaba (uključujući energiju dobivenu spaljivanjem) te najzad zbrinjavanje. Otpad se, dakle, sve više smatra proizvodnim resursom i izvorom energije. Međutim, ovisno o regionalnim i lokalnim uvjetima, ove aktivnosti gospodarenja otpadom mogu različito utjecati na okoliš. Iako je učinak zbrinjavanja otpada na okoliš znatno smanjen, još ima prostora za daljnje poboljšanje, ponajprije cjelovitom provedbom postojećih propisa, a zatim i širenjem postojećih strategija o otpadu kako bi se potaknule prakse održive potrošnje i proizvodnje s učinkovitijom uporabom dobara.

Iako kvalitetno gospodarenje otpadom smanjuje negativan utjecaj na okoliš, ono stvara i nove gospodarske izazove. Procijenjeno je da otprilike 0,75 posto BDP-a u EU-u korespondira s gospodarenjem otpadom i njegovom oporabom. Sektor oporabe, prema procjenama, ima promet od 24 milijarde eura te zapošljava oko pola milijuna ljudi. EU, stoga, drži oko 30 posto udjela u svjetskoj eko industriji te 50 posto u industriji otpada i recikliranja. Otpadom se sve više trguje preko granica, uglavnom zbog oporabe ili korištenja u svrhu ušteda na energiji. Na ovakav razvoj utjecala je politika EU-a, koja zahtijeva minimalni stupanj oporabe za određene tokove otpada, ali i gospodarski čimbenici. Naime, više od desetljeća cijene sirovina su visoke ili u porastu, što čini otpadne tvari sve vrjednijim resursom. Istodobno, izvoz rabljene robe (primjerice, automobila) i njihovo kasnije neodgovarajuće zbrinjavanje kao otpada u zemljama primateljicama može pridonijeti značajnom gubitku dobara.

Zatim, sve se više izvozi opasni, ali i druge vrste problematičnog otpada. Podaci otkrivaju kako je izvoz tog otpada između 1997. i 2005. godine porastao gotovo četiri puta. Glavnina opasnog i drugog problematičnog otpada prenosi se iz jedne u drugu članicu EU-a, a na kretanja utječe dostupnost kapaciteta za njegovo tretiranje u pojedinim zemljama, različiti standardi zaštite okoliša te troškovi. A porast nelegalnih pošiljki otpada, primjerice, električne i elektronske opreme, trend je koji treba suzbijati.

Selidba okolišnih problema
Recikliranje otpada (i sprječavanje njegova nastanka) usko se povezuje s uporabom materijala. U prosjeku se godišnje koristi 16 tona materijala po glavi stanovnika u EU-u, od čega se glavnina prije ili kasnije pretvori u otpad. Tako je od šest tona ukupno proizvedenog otpada per capita godišnje, oko 33 posto nastalo u aktivnostima gradnje i rušenja, oko 25 posto u rudnicima i kamenolomima, 13 posto u proizvodnji, a osam posto u kućanstvima. Međutim, izravne veze između uporabe resursa i stvaranja otpada teško je brojčano procijeniti temeljem postojećih pokazatelja zbog metodoloških razlika u njihovom obrazloženju dugoročnog vremenskog niza podataka.

Porast ukupne uporabe dobara i stvaranja otpada u Europi usko je povezan s gospodarskim rastom i sve većim bogatstvom. Uporaba prirodnih dobara porasla je za 34 posto između 2000. i 2005. godine u zemljama EU12. Od 8,2 milijarde tona materijala upotrijebljenih 2005. godine u EU27, više od polovine činili su minerali i metali, a fosilna goriva i biomasa otprilike četvrtinu. Kategorija uporabe dobara, koja je najviše porasla od 1992. do 2005. godine, su minerali u građevinarstvu i industrijskoj uporabi. Među čimbenike koji određuju uporabu dobara po osobi ubrajaju se klima, gustoća stanovništva, infrastruktura, dostupnost dobara, razina gospodarske razvijenosti te struktura gospodarstva. Istodobno, problemi okoliša povezani s iskorištavanjem i obradom brojnih materijala i prirodnih dobara premještaju se iz Europe na druge regije. Kao posljedica toga, europski utjecaj potrošnje i uporabe dobara na globalni okoliš raste. Budući da je uporaba dobara iznad mogućnosti koje pruža sama Europa, ovisnost i konkurentnost Starog kontinenta u dobrima iz drugih krajeva svijeta nameću pitanje sigurnosti dugoročne opskrbe dobrima, a u sebi nose i potencijal za sukobe u budućnosti.

Nedostatno smanjenje stakleničkih plinova
Zbog svega ovoga, perspektive europskog okoliša su različite, ali sveukupno gledano, ipak postoje mogućnosti za poduzimanje aktivnosti koje bi pridonijele boljoj prilagodbi okoliša mogućim rizicima i promjenama u budućnosti. To podrazumijeva uključivanje do sada nepovezanih tehnologija i podataka o okolišu, spremnost na razvijanje novih metoda proračuna kapaciteta prirodnih resursa i obnavljanje opredjeljenja za načela opreza i prevencije te nadoknade šteta i principa “onečišćivač plaća”. Ove sveobuhvatne spoznaje potkrijepljene su sa 10 ključnih poruka koje je također Europska agencija za okoliš objavila u ovom izvješću. Tako se među tim ključnim porukama ističe kako će stalno iscrpljivanje zaliha prirodnih vrijednosti i usluga eko sustava Europe u konačnici narušiti europsko gospodarstvo i ugroziti socijalnu koheziju.

Zatim, Europska unija je smanjila emisije stakleničkih plinova te je trenutačno na putu smanjenja svojih obveza prema Kyoto protokolu. No, europsko i svjetsko smanjenje stakleničkih plinova daleko je od dostatnog da bi se prosječni porast temperature u svijetu zadržao ispod dva stupnja Celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Onečišćenje vode i zraka smanjuje se, no nedovoljno za postizanje zadovoljavajuće ekološke kakvoće svih voda ili za osiguravanje dobre kakvoće zraka u svim gradskim područjima. Nadalje, prostorno planiranje, raspolaganje izvorima te usklađivanje sektorskih politika i njihova provedba na svim razinama mogu pridonijeti uspostavi ravnoteže između potrebe za očuvanjem prirodnog bogatstva i njegove upotrebe u poticanju gospodarstva. Transformacija prema “zelenijoj” europskoj ekonomiji omogućit će dugoročnu održivost okoliša u Europi i široj regiji. U tom kontekstu važnu će ulogu imati promjene stavova.

Stoga zakonodavci, poslovni subjekti i građani zajedno mogu na širem planu sudjelovati u upravljanju prirodnim bogatstvom i uslugama eko sustava, osmišljavati nove i inovativne metode učinkovite uporabe resursa te pravednih fiskalnih reformi. Ipak se u izvješću tvrdi kako je politika zaštite okoliša u EU-u i susjednim zemljama dovela do značajnih poboljšanja u stanju okoliša. No, ako se istaknuti glavni problemi ne riješe, posljedice za Europu bit će značajne.