Krunoslav Kapetanović: Počeo sam u skladištu hrane u Viškovu. Ovo je moj put do uspjeha

Krunoslav Kapetanović, vlasnik i direktor Design hotela Navis i Ville Kapetanović u Opatiji, ovogodišnji je laureat Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA, i to u kategoriji najboljeg menadžera malih poduzeća. Opatijski je predstavnik ove godine ujedno i jedini hotelijer koji je nagrađen potvrdivši i na ovaj način kako su mladenačka želja za radom u hotelijerstvu i razvojem vlastite priče u malom obiteljskom hotelijerstvu, rezulturali uspješnim businessom te jedinstvenošću i prepoznatljivošću na turističkom tržištu. Kapetanović je ujedno i predsjednik Sekcije hotelijera Hrvatske gospodarske komore – Županijske komore Rijeka te član opatijskog Turističkog vijeća. Osvrćući se na dobivanje prestižne CROMA-ine nagrade, na početku razgovora, istaknuo je kako je zbog toga sretan, posebno stoga što nagradu dodjeljuju kolege, dakle, struka.

- Mogu reći da mi je bila čast biti i na samoj dodjeli s obzirom da su laureati sve redom uspješni poslovni ljudi, vrhunskih poslovnih, ali mogu reći, i životnih priča. Posebno mi je bilo drago vidjeti da su među nagrađenima i neki povratnici u Hrvatsku, dakle, ljudi koji su svoje znanje i iskustvo stekli u inozemstvu, primjerice, u Njemačkoj, a onda su u Hrvatskoj osnovali tvrtke i razvili posao te postižu svjetske uspjehe.

Samo hotelijerstvo
Kako je ustvari krenula vaša poslovna priča? Kako ste se odlučili baviti hotelijerstvom?

- U bivšoj državi jedini Hotelijerski fakultet je bio ovaj u Opatiji, a ja sam htio studirati isključivo i samo hotelijerstvo. To me zanimalo i to je bio moj put od početka. Stoga sam se raspitao gdje mogu steći potrebna znanja i doista je opatijski Fakultet u to vrijeme bio jedini koji je bio isključivo vezan za turizam, dok su na drugim fakultetima postojali samo smjerovi vezani uz turizam. I srećom su mi roditelji mogli omogućiti dolazak na studij u Opatiju. Međutim, ta komocija je nestala s početkom Domovinskog rata tako da sam već krajem prve godine studija počeo raditi u struci. Kao student sam redovito konobario u dobrim opatijskim restoranima, a, ustvari, moj prvi posao je bio u jednom skladištu hrane u Viškovu gdje sam iskrcavao i ukrcavao robu iz šlepera. Dakle, paralelno uz studij sam i radio, i kako sam želio i na taj način što više naučiti i steći što šire znanje, te 1995. kada sam postao apsolvent, otišao na razgovor u hotel Adriatic kod tadašnjeg generalnog direktora Nikice Karamarka. Ja sam jednostavno tražio sastanak s njim jer sam želio raditi i učiti od najboljih. I on mi je, čak i na moje iznenađenje, ukazao doista veliko povjerenje i omogućio da kao student budem pomoćnik Mihovilu Ćuku, tadašnjem direktoru Odjela hrane i pića.

To iskustvo od nekih godinu dana bilo mi je vrlo dragocjeno. Adriatic je u to vrijeme bio najpotentniji opatijski hotel, s najviše banketnih događanja, kongresa, seminara, i tu se zanat mogao najbolje brusiti. Radili smo sve, od maih događanja, do organizacije Porina kada smo ugostili preko tisuću ljudi. Trebalo je organizirati konobare, hranu, definirati što će se jesti, količine... Rekao bih doista »sito i rešeto«. Nakon toga sam 1996. diplomirao i potom do 2000. nastavio raditi po dobrim opatijskim restoranima, a 2000. sam postao direktor Odjela hrane i pića u hotelu Milenij. Da nije bilo iskustva iz Adriatica, sigurno ne bih mogao aplicirati za ovo mjesto. A godinu dana nakon toga sam kupio zemljište iznad Vage koje u to vrijeme nije imalo izgrađen niti pristupni put.

To je bio početak razvoja vlastitog posla. No jeste li već od studentskih dana znali da ćete krenuti tim smjerom?

- Jesam, od početka sam želio imati svoj posao. Tadašnji cimer Mario Bogdanović i ja smo često išli pješice lungomarem iz Opatije na faks i tada sam mu znao reći da bih htio vlastiti posao. Na Fakultetu smo također kod profesora Zdravka Bregovca slušali kolegij Projektiranje i izgradnja hotelskog objekta i rekao sam mu da je to nešto što ja želim napraviti. A onda bi se on na to nasmijao, ha, ha... Ali eto... Ja sam, ustvari, i dok sam radio kod drugih, kontinuirano tražio priliku da krenem sa svojim biznisom. Nekoliko puta se dogodilo da nešto nisam uspio realizirati, ali to je sve bila pouka da jedna zatvorena vrata ne znače nikakav gubitak, već samo novu priliku, nova vrata koja treba odškrinuti. I ne treba u tom slučaju čovjek, pogotovo ako je mlad, biti malodušan. Jednostavno ideš dalje. Srećom, te 2002. i 2003. počinje prvi ozbiljniji kreditni ciklus namijenjen razvoju malog obiteljskog hotelijerstva jer se tih godina zauzelo stav da bi malo obiteljsko hotelijerstvo trebalo biti okosnica našeg ukupnog hotelskog razvoja. U okviru toga je objavljen program Poticaj za uspjeh, po meni, do dan danas, možda najbolji program kreditiranja koji je pokrenut u mandatu tadašnje ministrice turizma Pave Župan Rusković i pomoćnika ministra Roberta Pendea.. Tako da sam uz pomoć tih sredstava, prvi objekt otvorio već 2003. Imao je restoran, 10 soba i wellness.

Mladenački zanos
Kako ste ustvari koncipirali ponudu Ville Kapetanović s kojom ste započeli vlastitu priču?

- Išao sam u investiciju koju smo realno mogli realizirali i iznijeti. Kako sam oduvijek bio vezan za restoraterstvo, hrana i piće su mi bili odrednica pa smo cijelu priču nekako gradili oko restorana. A wellness je nešto što je u to vrijeme bilo totalno »in«, doživio je pravi boom, no ja sam išao u smjeru koncepta koji nije zahtijevao pretjeranu investiciju, a bio je jako prihvatljiv tržištu. To je bilo mjesto gdje se moglo dobiti najbolje tretmane, od kozmetičkih do masaža, programa za trudnice i ostalo. U to vrijeme sam već znao da takve usko specijalizirane niše moram dati profesionalcima na vođenje pa moja draga kolegica Marijana Sušanj i dan danas kod nas vodi taj segment poslovanja. Naravno, bilo je u početku u cijeloj toj priči jako puno grešaka, naivnosti, ili možda bolje rečeno, mladenačkog zanosa. Primjerice, objekt je radio, a da dvije godine nije imao asfaltiranu pristupnu cestu.

Asfalt smo dobili tek 2006., a u međuvremenu, dok smo ga čekali, su moja starija djeca polijevala cestu šmrkom kako prašina ne bi išla gostima na terasu. Isto tako, vrlo brzo sam shvatio da je tadašnji objekt premali za neko snažnije pozicioniranje na tržištu i uopće produktivnije poslovanje. Te donio odluku o proširenju hotela i novim sadržajima kao što su vanjski bazen, konferencijska dvorana i garaža. Investicija je započela 2010. i završena je 2011. te se pansion Villa Kapetanović, pretvara u hotel s četiri zvjezdice i 25 soba. Takav objekt je bio pun pogodak jer se produktivnost snažno povećala, kao i popunjenost te naša vidljivost na tržištu. To je bio potez kojim sam i sam sebi dokazao da mogu dobro procijeniti kakva je investicija tržišno održiva, kao da sam konačno sazrio u struci.

Kako to da ste se vrlo brzo odlučili na gradnju još jednog hotela?

- Pa već 2014. kreće gradnja Design hotela Navis, a odluka o konceptu hotela je bila jako dobra, mada me puno ljudi u to vrijeme uvjeravalo da Opatija kao destinacija ne može »podnijeti« takav tip hotela, odnosno da neću moći postići planiranu cijenu, da mi jednostavno nemamo takve goste i nismo takva destinacija. No, ako malo razmislimo, prije 120 ili 130 godina je Opatija bila jedno od najmondenijih mjesta na Mediteranu i ne postoji nikakav razlog da se to ne ponovi ili da se barem ne ide u tom smjeru.

Doista?

- Zaboravljamo da smo sada u »državi« od 500 milijuna stanovnika, dok je bivša Jugoslavija imala 23 milijuna. Dakle, govorimo o potencijalu od pola milijarde ljudi. Ako nismo sposobni na takvom tržištu, u toj svojoj niši naći goste, koji bi uživali u zaista jednom od najljepših gradova na svijetu, onda ne znam o čemu pričamo.

Nekadašnji sjaj
I sami ste rekli da smo sami često skeptični o našim mogućnostima. Zbog čega tako vjerujete u Opatiju kao destinaciju, što ona to ima? Po čemu je zanimljiva i drugačija?

- Obišao sam gotovo čitav svijet i doista mogu reći da su Opatija i ovaj kraj jedinstveni. Realno gledano, Opatija ima jednu od najjljepših šetnica uopće, siguran je i ugodan grad, ima vrhunsku gastro scenu, ma koliko god mi to kritizirali. Vrhunsku, ali isto tako i raznoliku, od Mošćeničke Drage do Kastva i Preluka. Za iskorak, odnosno da bi vratili taj nekadašnji sjaj, trebaju nam hrabri ljudi koji će biti spremni donijeti odluke koje se neće na prvu svima svidjeti. Sjetimo se, naime, nekadašnjih prosvjeda protiv marine u Ičićima, sjećam se negodovanja kad se gradio Milenij... Ja sam recimo bio veliki zagovornik da se na Ljetnoj pozornici napravi multifunkcionalni objekt koji bi Opatiji dodalo dodatnu prepoznatljivost i arhitektonski i turistički. Kao što je Sydneyu prepoznatljivost dala njegova fantastična arhitektura Opere. Mi imamo vrhunskih arhitekata koji bi na mjestu Ljetne mogli napraviti doista svjetski prepoznatljiv arhitektonski uradak, a koji bi imao svoju kongresnu i sajamsku funkciju.
A koliko ustvari jednoj destinaciji donosi kongresna ponuda može se ilustrirati primjerom talijanskog gradića Riva del Garda, gdje imaju nekoliko mega kongresa ili sajmova godišnje kada se napune svi hoteli. S druge strane, zamislimo da u Opatiji imamo svjetski kongres kardiologa, pitanje je kamo bi ih sve smjestili. Isto tako smatram da Opatiji treba iskorak i u nautici jer taj potencijal nije nimalo iskorišten. Znam osobno puno vlasnika brodova koji bi se rado vezali u Opatiji, i šteta je da taj ogroman potencijal bolje ne koristimo jer je doista komplementaran s turističkom pričom koju Opatija razvija. Sve u svemu, ako bi krenule takve investicije, došli bismo do jedne kritične mase kada bi moglo poslovati više hotela s pet zvjezdica, više dobrih barova, bilo bi više noćnog života. Ali ne onog kakav smo imali 90-ih već na svjetskoj razini.