Izostanak značajnih infrastrukturnih ulaganja zaustavio rast i povećanje zaposlenosti

d 2013. do 2030. bit će potrebno oko 57 bilijuna dolara infrastrukturnih ulaganja, i to samo da se održi korak s rastom BDP-a, što je više od ukupne vrijednosti sve postojeće infrastrukture.

U veljači 2013. bivša američka državna tajnica Madeleine Albright izjavila je: "Infrastruktura, po samoj naravi te riječi, predstavlja temelj uspješnog funkcioniranja nekog društva". A opet, infrastruktura je postala zaboravljeno ekonomsko pitanje 21. stoljeća. Naime, izostanak pravih infrastrukturnih ulaganja razlog je zašto mnoge zemlje nisu uspjele iskoristiti potencijale za gospodarski rast i zaposlenost.

Globalna rješenja
Premda je rasprava o infrastrukturi uglavnom usredotočena na potrebu za više novca i kreativnijim financiranjem, pravi problem nisu nedostatna ulaganja. Naime, već izgrađeni kapaciteti propadaju kao posljedica fragmentiranog pristupa infrastrukturnom planiranju, financijama, opskrbi i aktivnostima, zbog čega na važnosti dobivaju cijena, imovinski razred i geografski položaj. Razvoj novog pristupa temeljenog na široj i sustavnoj perspektivi trebao bi postati prvi prioritet osoba u čijoj je moći pokretanje promjena, uključujući predsjednike poslovnih subjekata i visoke javne dužnosnike. Upravo to cilj je Globalne infrastrukturne inicijative McKinseyja, koja je prošlog mjeseca u Rio de Janeiru održala svoj drugi sastanak, a to namjerava postići promicanjem praktičnih globalnih rješenja usmjerenih na povećanje produktivnosti i učinkovitosti svakog pojedinog aspekta infrastrukture.

Bez takvih rješenja prema procjenama će od 2013. do 2030. biti potrebno oko 57 bilijuna dolara infrastrukturnih ulaganja, i to samo da se održi korak s rastom BDP-a. Navedena brojka veća je od ukupne vrijednosti sve postojeće infrastrukture. Produktivniji infrastrukturni objekti smanjili bi svjetski infrastrukturni račun za 40 posto, odnosno bilijun dolara godišnje, što bi bila ušteda kojom bi se do 2030. gospodarski rast mogao povećati za oko tri posto, odnosno više od tri bilijuna dolara. Time bi se omogućila veća infrastrukturna ulaganja s ekvivalentom povećanja od jedan posto BDP-a, što bi se odrazilo kao 3,4 milijuna dodatnih radnih mjesta u Indiji, 1,5 milijuna u Sjedinjenim Američkim Državama, 1,3 milijuna u Brazilu i 700 tisuća u Indoneziji.

Brže izdavanje odobrenja
Povećanje produktivnosti infrastrukture počinje s fazom planiranja. Pragmatičniji pristup odabiru infrastrukturnih projekata za ulaganja, uključujući sustavnu procjenu troškova i koristi na temelju preciznih kriterija koji uzimaju u obzir svekolike gospodarske i društvene ciljeve, godišnje bi svijetu uštedio oko 200 milijardi dolara. Neke zemlje već ubiru plodove takvog pristupa. Južnokorejski Centar za upravljanje javnim i privatnim ulaganjima u infrastrukturu smanjio je potrošnju na infrastrukturu za 35 posto. Danas njegovi dužnosnici odbacuju 46 posto predloženih projekata koje dobiju na procjenu, dok su ih prije odbacivali samo tri posto.Slično tome, Velika Britanija ustanovila je program procjene troška prema kojemu je utvrđeno 40 glavnih, odnosno prioritetnih projekata, obnovljen cjelokupni proces planiranja te zatim osnovano vladino povjerenstvo za ubrzano ostvarenje projekata, čime se potrošnja na infrastrukturu smanjila za 15 posto.

I u Čileu Državni sustav za javna ulaganja procjenjuje sve predložene javne projekte primjenom standarnih obrazaca, procedura i mjerenja te odbacuje njih čak 35 posto. Dodatne prilike za uštede do čak 400 milijardi dolara godišnje počivaju u boljem protoku ostvarenja infrastrukturnih projekata. Naime, ima puno prostora za ubrzanje izdavanja odobrenja, dodjele zemljišta, strukturnih sporazuma za poticanje inovacija i ušteda te unaprjeđenja suradnje s izvođačima.Australska država Novi Južni Wales u samo jednoj godini srezala je razdoblje za izdavanje odobrenja za 11 posto. A jedna je skandinavska agencija za prometnice smanjila ukupnu potrošnju za 15 posto tako što je ažurirala standarde izrade, usvojila štedljive tehnike izgradnje i iskoristila zapetljane međunarodne izvore financiranja.Prilike za uštede ne svode se samo na nove kapacitete. Vlade bi godišnje uštedjele 400 milijardi samo kada bi pojačale učinkovitost i produktivnost postojeće infrastrukture. Primjerice, pametnim mrežama bi se troškovi elektroenergetske infrastrukture u SAD-u godišnje spustili između dvije i šest milijardi dolara, a istodobno bi se smanjio broj skupih gubitaka.

Pametni sustavi
Isto tako, pametnim prijevoznim sustavima za prometnice iskoristivost nekog kapitala bi se udvostručila ili čak utrostručila, i to vjerojatno o samo djeliću troška dodavanja inačice u smislu fizičkih kapaciteta. Upravo zahvaljujući pametnom prijevoznom sustavu na autocesti M42 u Velikoj Britaniji vrijeme putovanja smanjilo se za 25 posto, broj prometnih nesreća za 50 posto, zagađenje za 10 posto, a potrošnja goriva za 4 posto. Naplata naknade za prometnu zagušenost također može doprinijeti smanjenju potrebe za novim kapacitetima i istodobno donijeti znatne uštede u pogledu potrošnje goriva i vremena putovanja. Takvo je naplaćivanje omogućilo Londonu da smanji zagušenost za 30 posto.Niti jedno od ovih rješenja ne predstavlja veliki šok.

Sva ona zahtijevaju samo manje fragmentiran pristup unutar vladinih tijela te bolju suradnju javnog i privatnog sektora. Ovaj cilj ostvariv je i u bogatim i u siromašnim zemljama. Primjerice, švicarski Odjel za okoliš, transport, energiju i komunikacije objedinjuje državne ciljeve koje postavlja Savezno vijeće s jedinstvenom infrastrukturnom strategijom koja uzima u obzir potrebe pojedinih sektora. Slično tomu, ministarstvo infrastrukture u Ruandi koordinira svoje djelatnosti s aktivnostima ostalih ministarstava i javnih agencija, čime osigurava da su infrastrukturne strategije u skladu s regionalnim integracijskim planovima Istočnoafričke zajednice te prati i nadzire izvedbu i poslovanje.

Ulaga privatnih igrača
Vlade moraju prepoznati da javni sektor može dati više od infrastrukturnog financiranja: može ponuditi znanje i iskustvo u fazi planiranja, izgradnje i operativnosti. Stoga Čile, Filipini, Južna Afrika, Južna Koreja i Tajvan već razvijaju okvire unutar kojih će ojačati ulogu privatnih igrača u planiranju projekata.Infrastruktura jača konkurentnost gospodarstava te osigurava fizički okvir ljudskim životima. Cilj vladajućih trebao bi biti osigurati da infrastruktura ispunjava svoj puni potencijal kako bi ljudi koji o njoj ovise mogli ispuniti svoje potencijale.

Koautor Robert Palter
je upravitelj u McKinseyju i globalni voditelj Infrastrukturne prakse tvrtke McKinsey

© Project Syndicate, 2014.