Hrvatski radnici u raljama "slobodnog" rada

Sezonski rad, rad preko agencija, rad preko kratkotrajnih ugovora, sve su zastupljeniji načini zapošljavanja u Hrvatskoj. Takva vrsta rada poslodavcima nudi uštede, a radnicima niti minimum teško stečenih radnih prava.

Prema procjenama sindikata čak 17 do 20% zaposlenih u Hrvatskoj zaposleno je kroz takozvane nestandardne načine zapošljavanja, što Hrvatsku smješta u sam vrh Europske unije po nesigurnosti radnika. Jer sezonci, honorarci, profesionalci zaposleni na raznim projektima ograničenog trajanja, mogu samo sanjati o bolovanju, otpremnini, božićnici, godišnjem odmoru ili plaćenim prekovremenim satima. Čak su i državne tvrtke pronašle način kako zaobići zabrane zapošljavanja pa se kroz agencije, za male novce, iznajmljuju radnici; od čistačica do novinara.

Labavo zapošljavanje nekad je značilo tek prvi korak na tržištu rada, no danas je on sasvim uobičajen za ljude u četrdesetima ili pedesetim godinama života. Takozvani prekarni radnici u nezavidnoj situaciji pronalaze i dobre stvari poput individualne i profesionalne slobode. Istovremeno prekarijat omogućava poslodavcima da ih drže u pokornosti te da ih se mogu brzo i jeftino riješiti. Na to su ove godine, povodom Međunarodnog praznika rada, upozorili i hrvatski sindikati.

Ozbiljni analitičari tvrde da prekarijat u sektorima poput turizma ne donosi kvalitetnu radnu snagu te da rast prekarnog zapošljavanja reflektira nedostatak vizije, ali i nebrigu države. A država, čini se, čini sve kako bi formalno smanjila broj nezaposlenih i pri tome potiče, upravo, nesigurno zapošljavanje. U nastavku pročitajte što su nam rekli sami prekarni radnici.

Marina – radit će i u mirovini

Marina je iskusna novinarka srednje generacije koja radi za nekoliko medija, no niti u jednom od njih nije stalno zaposlena. Radi za jedan neprofitni portal, a istovremeno je privremeno, kao zamjena, zaposlena na pola radnog vremena u jednom tiskanom mjesečniku. I u ovakvom nesigurnom zapošljavanju ipak vidi neke prednosti u odnosu na uobičajen rad u velikim medijskim tvrtkama. „U tvrtkama se, uglavnom, ponašaju kao da si im vlasništvo. Najčešće se dogodi da nakon nekog vremena izgubiš perspektivu, u smislu da ti se čini kako si zaglavio u rutinu. S druge strane, ako ti ta rutina ostavlja dovoljno vremena da 'ganjaš' neke svoje interese, super! Ali meni se to baš nije događalo. Ako se i poklopilo - nije dugo trajalo", kaže za Deutsche Welle. Dobro kod prekarnog rada je, kaže nam, i to što može birati ono želi raditi.

„Nedostatak je da ti se događa da se zatrpaš poslom. Bolovanje? Da se razbolim, ne znam. Uplaćujem životno osiguranje od 2002. godine", odgovara na pitanje o mogućem crnom scenariju. S obzirom na neizvjesnu budućnost drugog mirovinskog stupa, ali i skromnost mirovina koje se isplaćuju iz prvog državnog stupa, u životno osiguranje nade polažu i oni sa stalnim zaposlenjem. „Važno je početi što prije i plaćati što duže. Košta nešto više od 300 kuna mjesečno. No kako sebe vidi u mirovini? „I tu računam na životno osiguranje. Ne znam, mislim da ću živjeti skromno i baviti se nečim sto će me veseliti i donositi mi neke prihode. Nepopravljivi sam optimist. I mislim da će mi novinarstvo biti kao hobi. Ne mislim da ću si, baveći se novinarstvom, ikad uspjeti osigurati bezbrižnu starost."

Saša – ljut je na državu

Saša je web i grafički dizajner. Već deset godina živi u Zagrebu u koji se je doselio zbog posla u jednoj informatičkoj tvrtki, no ostao je bez njega nakon dvije godine. Od tada radi isključivo kao suradnik-honorarac u nekoliko medijskih projekata, bez perspektive da neku od tih „gaža" pretvori u radni odnos na neodređeno vrijeme.

Cijelo to vrijeme je na burzi i šalje mjesečno pet do šest prijava na otvorena radna mjesta, ali bez odgovora i uspjeha. „Imam 36 godina i za mene nema posla, jer svi traže klince. Zašto bi meni netko davao plaću, kada može besplatno dobiti nekoga na stručno osposobljavanje koje financira država? I ne mora ga nikad zaposliti. Mislim da je ta mjera smanjivanja nezaposlenosti potpuno uništila srednje i starije generacije za koje više ne postoji prostor na tržištu rada."

Kao honorarac s malim primanjima, Saša nema pravo na plaćeno bolovanje, no od ove godine Vlada je odlučila na skromnim autorskim honorarima ubirati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Morao sam podići cijenu svog rada, jer ako mi se neto smanji zbog doprinosa, ne isplati mi se više raditi. Onda bolje da zatražim socijalnu pomoć. Srećom, ljudi koji me angažiraju razumiju to, ali će vjerojatno smanjiti opseg posla." Naš sugovornik ne vidi baš nikakve prednosti prekarnog rada. „Volio bih raditi osam sati pet dana u tjednu. Ovako mi se klijenti u petak sjete da im treba prelomiti neko izdanje za ponedjeljak pa cijeli vikend provedem uz računalo. A nisam ih u situaciji odbiti, jer računi i podstanarstvo koštaju."

Tomislav – kreditno je bezvrijedan

Tomislav ima 42 godine i dosadašnji radni vijek je proveo u brojnim medijima. Nakon 14 godina stalnog radnog odnosa, ušao je u takozvani RPO sustav. „Poslodavcu je tako bilo lakše izvršavati obveze prema meni, jer smo se mogli dogovoriti oko kašnjenja isplata, bez da ga država kazni. A i ja sam mogao raditi neke poslove sa strane koje sam želio."

Sada radi za nekoliko poslodavaca, a država ga manje-više promatra kao tvrtku s jednim zaposlenim ili obrtnika. „Svaki mjesec moram platiti pune doprinose i porez, bez obzira jesam li uopće radio taj mjesec. No to mi daje i slobodu da mogu birati u koje ću se poslove upustiti. Dakako, takav status na tržištu treba zaraditi. Dobro je što nemam klasičnog šefa iznad sebe koji može upravljati mojim vremenom."

Kaže, ovakav način rada ima jedan veliki nedostatak – nemogućnost podizanja kredita. „Iako nemam nikakvih dugova, prihodi su mi godinama stabilni, ne koristim minuse na tekućim računima i općenito pokazujem puno veću financijsku urednost od većine zaposlenih u tvrtkama, za banku sam bezvrijedan. Osim kada mi naplaćuje nemali trošak vođenja računa i transakcija. Ove sam godine pokušao dobiti kredit u banci u kojoj sam već 12 godina i odbili su me. Osjetio sam se prilično poniženo. A sad hvatam zadnje godine za dizanje stambenog kredita."

Tomislav preispituje svoju odluku o slobodnjačkom statusu i razmišlja o ugovoru na neodređeno vrijeme. „Godišnjeg u pravilu nemam, a naknada za bolovanje se isplaćuje samo ako traje duže od 42 dana. To si ne možeš priuštiti ni da radiš u solidnoj firmi. Što se mirovine tiče, računam da će biti prosječna. Dakle, nedovoljna za život. Ali kako najavljuju podizanje granice za odlazak u mirovinu na 67 godina, ionako ćemo svi morati raditi do smrti."