Hoće li tradicionalna sveučilišta preživjeti digitalnu revoluciju?

Masivni otvoreni online kolegiji i modeli e-učenja prilagođeni velikom broju polaznika omogućili su da kolegiji vodećih svjetskih sveučilišta bez naknade i u obliku u kojem studenti sami mogu birati vlastiti kurikulum postanu dostupni najširoj svjetskoj publici. Mogu li takvi modeli nadvladati tradicionalni sustav visokog obrazovanja?
Tihomir Katulić Objavljeno 13.20, 06.08.2015.
Autor je viši asistent-predavač na Pravnom fakultetu u Zagrebu na
području pravne informatike i prava informacijskih tehnologija

Visoko obrazovanje godinama je zahvaljujući tradicionalnoj organizaciji sveučilišta bilo imuno na tehnološke promjene. Teško je ignorirati činjenicu da se paradigma studiranja kao kompleksne aktivnosti koja uključuje nastavu, učenje, samostalno istraživanje, suradnju studenata kako s nastavnicima tako i sa svojim kolegama te konačno neki oblik provjere znanja, i koja formalno završava stjecanjem diplome i akademske titule, zapravo i nije mnogo promijenila stotinama godina.

No, pritisak tehnoloških promjena načeo je i jedno od posljednjih uporišta tradicionalista. Konvergencija digitalnih tehnologija u jedinstvenu informacijsku tehnologiju, spoj visoke procesorske moći, brzih podatkovnih mreža i visokog kapaciteta za pohranu kvalitetnih multimedijalnih sadržaja predstavlja tehnološku podlogu za revoluciju u visokom obrazovanju.

Učenje na daljinu (distance learning) pojam je mnogo stariji od interneta i suvremenih komunikacijskih tehnologija. Britanski Open University još je osamdesetih godina poštom slao polaznicima svojih programa na daljinu videokazete sa snimkama predavanja. Suvremene brze podatkovne mreže omogućile su širenje programa učenja na daljinu u virtualni prostor – e-learning, odnosno e-učenje, na različite načine obogaćuje tradicionalni obrazovni proces.

Učenje na daljinu

Courseru su stvorili stanfordski
profesori Andrew Ng i Daphne Koller

Različiti vidovi e-učenja primjenjuju se još od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća, no često bez ambicije da zamijene ili istisnu tradicionalnu formu predavanja, seminara i praktičnih vježbi kao paradigmu obrazovnog procesa na visokim školama.

To ne znači da zamjena tradicionalnog oblika visokog obrazovanja nije moguća – da bi se to dogodilo, potrebni su posebni organizacijski uvjeti, posebice platforma koja bi ugostila obrazovne sadržaje i omogućila potrebnu interakciju u digitalnom okruženju.

Takva platforma pojavila se 2012. Zove se Coursera. Riječ je o servisu i istoimenom američkom startupu koji su osnovali dvoje znanstvenika sa sveučilišta Stanford, jedne od vodećih američkih obrazovnih institucija na području prirodnih i tehničkih znanosti.

Stanford su pohađali velikani američke IT industrije poput Williama Hewletta i Davida Packarda, osnivača Googlea Sergeya Brina i Lawrencea Pagea, zatim osnivača tvrtki Cisco, Nvidia, VMware, PayPal, Instagram, Pandora, Electronic Arts, ali i kompanija poput Nike, Gap, Dolby, Netflix i mnogih drugih.

Stanfordski profesori Andrew Ng i Daphne Koller zamislili su Courseru kao servis kojim vodeća svjetska sveučilišta mogu ponuditi svoje posebno prilagođene e-kolegije najširoj svjetskoj publici, bez naknade i u obliku u kojem studenti sami mogu birati vlastiti kurikulum. U nepune tri godine postojanja, Coursera je ostvarila nevjerojatan rast u pogledu broja korisnika i ponuđenih sadržaja.

Od početnih osamdesetak kolegija, prvenstveno iz područja tehničkih i prirodnih znanosti, danas se preko ovog servisa odvija 1054 kolegija iz svih zamislivih područja visokog obrazovanja, a ima više od 13 milijuna korisnika.

Među sveučilištima čiji nastavnici odnosno kolegiji čine Courserinu ponudu su sveučilišta Ivy Leaguea poput Harvarda, Yalea, Dukea, Columbije i Browna, američka državna sveučilišta poput Urbana-Champaign, Marylanda, Michigana ili Pennsylvanie, britanski University of Edinburgh i London International, izraelskog Hebrew University of Jerusalem, Hong Kong University of Science and Technology, Ecole Polytechnique Federale de Lausanne, Indian Institute of Technology Delhi...

Budući da tempo društvenih i tehnoloških promjena nadmašuje brzinu kojom se unapređuju sveučilišni programi, čak i kad je riječ o vodećim svjetskim sveučilištima, ideja na kojoj Coursera počiva jest omogućiti zainteresiranim polaznicima da, sukladno vlastitim potrebama ili potrebama potencijalnog poslodavca sami biraju odgovarajuće kolegije.

S dilemom odabira odgovarajućeg studijskog programa i kurikuluma koji će pružiti adekvatne vještine i znanja te osigurati šanse za odabir željene karijere svake se godine susreću deseci milijuna studenata širom svijeta. Vjerojatno ne postoji student ili osoba sa sveučilišnom diplomom kojoj se u tijeku studija ili kasnije nije učinilo kako je neki kolegij, ili čak cijela studijska godina, gubitak vremena i ustupak tradiciji na štetu realnih potreba.

Dok se akademija tradicionalno tješi kako je riječ o studentskoj nezainteresiranosti i neiskustvu, odnosno nedostatku perspektive, poslodavci i studenti često otkrivaju kako je suvremeno visoko školstvo nedovoljno fleksibilno i u raskoraku sa zahtjevima tržišta i vremena. To ne znači da su sveučilišni programi statični, no govori o tome kako se podcjenjuje brzina kojom se stvari mijenjaju.

Osnivači Coursere su stoga odlučili zamijeniti često glacijalne procese reforme obrazovnih programa prepuštanjem brige o odabiru znanja onima koji će to znanje kasnije i upotrebljavati.

Masovni otvoreni online kolegiji

Danas se preko Coursere odvija 1054 kolegija iz
svih zamislivih područja visokog obrazovanja

Sve je to moguće zahvaljujući razvoju tzv. Massive Open Online Courses (MOOC), odnosno masovnih otvorenih online kolegija. MOOC kolegiji su e-učenje prilagođeno zaista velikom broju polaznika, često reda veličine tisuću ili više istovremenih polaznika.

Jasno je da tradicionalni oblici nastave nisu prilagođeni ovakvom okruženju. Kako to izgleda u stvarnosti? Tipični Courserin MOOC kolegij sastoji se od određenog broja modula - nastavnih cjelina - najčešće dvanaest ili četrnaest, po jedna za svaki planirani tjedan nastave.

Svaka cjelina sadrži video materijal, najčešće jednu ili više snimki predavanja, literaturu, plan izlaganja gradiva i zadatke koje studenti trebaju sami riješiti. Vrlo često koncepcija zadataka i samostalnog rada uključuje interakciju s nastavnicima i drugim studentima.

S obzirom na brojnost polaznika, interakciju sa studentima u pravilu izvodi pomoćno nastavno osoblje, no glavnina interakcije je studentska. Metodički naglasak je na usvajanju i primjeni gradiva koje se obrađuje od strane samih studenata na radovima drugih studenata.

Na primjer, u jednom od kolegija studenti za svaki vlastiti esej na zadanu temu kao dio zadatka dobiju i kriterij za ocjenu tuđih eseja te primjenjujući zadani kriterij ispravljaju određen broj tuđih radova. Osim u okviru sučelja samog MOOC kolegija, studenti komuniciraju i putem integriranih foruma te koristeći sve dostupne oblike internetske komunikacije.

Online ispiti

Akademska certifikacija, posjedovanje diplome odnosno papira koji nas legitimira za neki percipiran društveni status nažalost često pretežu kao primarni motiv visokog obrazovanja pred posjedovanjem korisnih znanja i vještina.
U ovom trenutku, Courserini moduli nemaju, ili imaju samo djelomično, priznat akademski status.

Točnije, samo manji broj kolegija koje Coursera trenutno nudi zaista se broje kao sastavnica nekog priznatog akademskog programa. Zasad nije moguće stići do priznate akademske titule samo na temelju kolegija dostupnih putem Coursere, za razliku od nekih postojećih distance learning programa.

Coursera planira svoje prihode i rast u budućnosti temeljiti na organizaciji valjane certifikacije odslušanih kolegija: pristup kolegijima će i dalje biti besplatan, ali će se diploma ili akademski bodovi certificirati za određen iznos novca. To podrazumijeva ispite putem interneta.

Skeptici će odmah pomisliti na razne moguće zloupotrebe, no na to nije imun niti tradicionalni ispitni proces, a tehnologije poput prepoznavanja lica, pisma, biometrije, analize prirodnog govora i drugih mogu osigurati sasvim usporedivu razinu sigurnosti.

Ideja da Coursera naplaćuje ispite, provjere i rangiranje studenata povlači neke posljedice: studenti će se posredstvom ovog servisa moći upisati u podržane programe koji se inače fizički odvijaju u drugom dijelu svijeta, ili u terminu kada studenti ne mogu ili ne žele provesti vrijeme na samom kampusu.

Izvjesno je da ovakav oblik certifikacije neće biti u istom cjenovnom rangu kao i „tradicionalno“ pohađanje sveučilišne nastave, već će cijena biti višestruko niža. Tvrtke i institucije kojima je potrebna radna snaga vrlo specijaliziranog profila moći će ponuditi zaposlenicima ili kandidatima prilagođen plan usavršavanja podešen prema njihovim potrebama ili odabrati točno onakvog kandidata kakvog traže među profilima onih studenata koji su odabrali adekvatne programe.

Elitna svjetska sveučilišta ubrzano popunjavaju Courserin katalog kolegija. Neka se udružuju i pokreću vlastite servise. Već sad je u zemljama snažne obrazovne konkurencije poput Sjedinjenih Država aktualno pitanje: „Zašto upisivati programe na malim, lokalnim sveučilištima ako je preko interneta dostupan program sastavljen od svjetski poznatih nastavnika s Harvarda, Yalea, Berkeleya i drugih elitnih škola, osobito kad je riječ o značajno nižoj cijeni?“

Coursera nije jedini MOOC servis. Neka američka sveučilišta, poput tradicionalno avangardnih tehnoloških institucija kao što je bostonski Massachussetts Institute of Technology (MIT), pokreću vlastite sustave. Cilj MIT OpenCourseWarea (OCW) je staviti sve obrazovne materijale s prijediplomskih i diplomskih kolegija na internet,da budu slobodni i dostupni svima.

Projekt OCW traje više od deset godina, a putem njega dostupno je više od dvije tisuće tečajeva i kolegija, često sa zadaćama i bilješkama s predavanja. Od navedenog broja njih pedesetak dolazi i s potpunim videozapisima s predavanja dostupnim i kao streaming video i kao download, primjerice putem iTunes U usluge.

Razvoj MOOC kolegija i usluga poput Coursere revolucionarno će utjecati na klasično visoko obrazovanje. Iako će tradicionalno studiranje biti dominantan oblik obrazovanja u neposredno predvidljivoj budućnosti, napamet padaju neke usporedbe, primjerice s diskografskom industrijom neposredno prije online glazbenih dućana i streaminga.

Što je internet napravio tiskanim medijima, knjižarama i videotekama ne treba posebno objašnjavati.

Informacijska tehnologija iz temelja remeti uhodane poslovne i društvene procese. Coursera i slični servisi zasad sigurno neće istisnuti tradicionalno studiranje, no sasvim je sigurno da će s vremenom konkurirati ne samo tradicionalnim obrazovnim programima, nego i raznim cjeloživotnim edukacijskim programima i tečajevima, osobito kad je riječ o programima koji se komparativno lakše odvijaju u virtualnom okruženju.