Europa pati, a Island se oporavlja

S obzirom na to da je riječ o zemlji koja je prije četiri godine upala u toliko duboku financijsku krizu da je preko noći doživjela kolaps, Islandu iznenađujuće dobro ide. Vrlo je rano država otplatila većinu međunarodnih kredita koji su je držali na životu. Nezaposlenost se kreće oko 6 posto i u padu je, a dok se većina Europe pokušava izvući iz recesijske kaljuže, islandsko će gospodarstvo ove godine porasti za 2,8 posto.

"Sve se preokrenulo", kaže Adalheidur Hedinsdottir, vlasnica lanca kafića Kaffitar, koja planira otvoriti novi kafić i pekaru. "Kad smo u banci najavili otvaranje nove tvrtke, upitali su nas želimo li posuditi novac", nastavlja Adalheidur. "To već dugo nismo čuli." Analitičari preokret u Islandu pripisuju spoju slučajnih odluka i sreće te upozoravaju da se ovaj uspjeh ne može tako spremno primijeniti na složenija europska gospodarstva. Međutim, tijekom krize ova je država u mnogočemu drukčije postupila u usporedbi s drugim europskim zemljama. Dopustila je, naime, da tri najveće banke propadnu i nije ih sanirala. Osigurala je povrat sredstava domaćim štedišama te olakšala otplatu duga vlasnicima privatnih nekretnina te tvrtkama kojima je prijetio bankrot. "Da ugasimo tvrtku koja ima pozitivan tok novca, ali negativni kapital, stvorio bi se domino efekt pa bi i stabilne tvrtke propale", kaže Thorolfur Matthiasson, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Islandu. "Oprost duga u takvim situacijama financijskim institucijama može donijeti dobit te pomoći gospodarstvu i smanjenju nezaposlenosti." Island je također imao određenih prednosti prije ulaska u krizu - relativno malen državni dug, snažnu mrežu socijalne zaštite te fluktuirajuću valutu, koja je nakon brze devalvacije 2008. godine potrošače dovela na muke, ali je zaštitila prevažno izvozno tržište. Vladini dužnosnici, koji su na vrhuncu krize bili prisiljeni tražiti pomoć od Farskih otoka, danas osjećaju plahi optimizam. "Sad smo u dobrom stanju jer je vlada u fiskalnom smislu vrlo stabilna te dobro napreduje u balansiranju proračuna", ističe Gudmundur Arnason, glavni tajnik Ministarstva financija. No čak i Arnason priznaje da nije sve savršeno. Inflacija, koja se tijekom krize kretala na gotovo 20 posto, danas iznosi 5,4 posto, a čak i uz opsežne programe pomoći vlade većina vlasnika nekretnina u državi i dalje grca u dugovima, opterećeni hipotekama vezanima uz inflaciju, pri kojima glavnica nažalost raste sukladno stopi inflacije.

Porezi su visoki, a kako islandska kruna danas vrijedi od 40 do 75 posto onoga koliko je vrijedila prije 2008. godine, uvoz je opterećujuće skup. Stroga kontrola valute koja je nametnuta tijekom krize znači da islandske tvrtke ne smiju ulagati u inozemstvo. Isto tako, stranci ne smiju svoj novac iznositi iz zemlje, zbog čega je u Islandu, prema različitim procjenama, vezano između 3,4 i 8 milijardi dolara stranih ulaganja. "Kontrola kapitala za tvrtke je sve gora, no ako ih ukinemo, strah nas je da će vrijednost krune pasti", kaže profesor Matthiasson. Kaže da je jedino rješenje da se Island riješi krune i priključi se većoj, stabilnijom valuti. Trenutno se važe između eura, koji ima i svojih problema, te kanadskog dolara. No ne nasjedaju svi na ovakav ružičasti prikaz službenih vlasti. Jon Danielsson, Islanđanin koji predaje globalne financije na London School of Economics, kaže da Međunarodni monetarni fond, koji je spasio Island, i vlada imaju puno interesa u ocrtavanju pozitivne slike o Islandu. Neki Islanđani priznaju da ih je umirila odvažna odluka državnog vrha o pokretanju opsežne kaznene istrage o financijskoj propasti. Islanđani kažu da se više ne osjećaju posramljeno i izolirani kao što su se osjećali tijekom najgore krize, kad su o njihovoj državi govorili kao o pohlepnoj i nepromišljenoj izopćenoj zemlji. "Preživjeli smo ovo grozno iskustvo i našli se usred svjetskih događaja", kaže Kristrun Heimisdottir, predavačica prava i pravosuđa na Sveučilištu u Akureyriju. Islandski je sram usporedila sa sramom pojedinca koji se nađe u novinama zbog senzacionalističkog skandala. "Toj osobi moglo bi trebati i 20 godina da se oporavi od stresa i poniženja", kaže. "No ono što se nama dogodilo na kraju se pokazalo kao kap u moru ukupne krize."