Eksplozija u mikro segmentu poduzeća 2018., a pri vrhu sve po starom

FINA je upravo objavila rezultate poduzetnika za prošlu godinu, što je prilika za prvi uvid u promjene koje se događaju u dubini strukture sektora poduzeća u Hrvatskoj.

Mikro poduzeća su šampioni rasta. S rastom ukupnog prihoda od 28,8%, zaposlenih za 13,8% i neto investicija za gotovo 44%, niti jedan drugi segment nije došao ni blizu. Dvije trećine od ukupnog rasta broja zaposlenih (oko 46 tisuća na bazi sati rada) zaposleno je u mikro segmentu. I u spektakularnom rastu broja poduzeća koja ostvaruju prihode na stranom tržištu (“izvoznici”) dominiraju mikraši.

Vjerojatno najzanimljiviji podatak odnosi se na rast investicija koji je veoma neravnomjerno raspoređen – koncentriran je među najmanjim i najvećim poduzećima, dok su investicije među malim i srednjim poduzećima neočekivano smanjene. Na kraju ćemo se vratiti razlozima, jer ovaj podatak je razlog za zabrinutost bez obzira na solidan ukupan rezultat.

Dobit dobitaša je rasla, a gubici gubitaša su znatno smanjeni u usporedbi s 2017. godinom. Kapital i rezerve zabilježili su solidan rast od 5% na godišnjoj razini. Kako se obaveze sektora poduzeća nisu povećale, može se zaključiti da u ovom ciklusu rasta i dalje dominiraju vlastiti izvori financiranja, što je jamstvo zdravih bilanci. U prosjeku, naravno.

Promatrano prema sektorima vlasništva, privatni sektor uvjerljivo dominira prema kriteriju zapošljavanja, rasta dobiti i prihoda, no državni i mješoviti vlasnički sektor dominiraju u pogledu rasta investicija. S jedne strane, to je posljedica duge stagnacije ili smanjenja investicija u državnom sektoru (uz EU fondove postoji prostor za zdrav rast javnih investicija). S druge strane, spori rast novih investicija u sektoru privatnih poduzeća ipak podiže obrve, osobito s obzirom na ranije prikazano smanjenje kod srednjih.

I bez dubljeg analitičkog uvida, ovako nejednak rast korporativnih investicija može se povezati s klasičnim boljkama – lošom regulacijom, preprekama investiranju i visokim teretima, čemu se priključio i snažan pritisak s tržišta rada. Više se ne može isključiti hipoteza da pritisak troškova rada djelomično istiskuje investicije u korporativnom sektoru.

U Hrvatskoj i dalje postoji nevjerojatna brojka od gotovo 1,500 poduzeća u kojima država ima vlasničke udjele (većinske ili manjinske). Ukupan udjel poduzeća u državnom ili mješovitom vlasništvu u zaposlenosti korporativnog sektor iznosi 17,6% (oko 166 tisuća zaposlenih). Ta poduzeća sporije rastu i zapošljavaju, ali sada im više rastu investicije, vjerojatno i zbog toga što u dijelu tih poduzeća postoji veća orijentacija na korištenje EU fondova. Dobit im raste solidno, osobito kod “čistih” državnih poduzeća (oko 8%), no to ne mora biti dobro u mjeri u kojoj se radi o poduzećima s privilegiranim funkcijama i položajima na tržištu, čija je ekonomska efikasnost upitna. Rast dobiti u uvjetima nedovoljno iskorištenih rezervi efikasnosti znači da se trošak neefikasnosti prevaljuje na privatna podzeća i građane, a to guši zdrav rast.

Menadžerski ograničena i interesno motivirana administracija poput naše ne može ekonomski racionalno upravljati tako velikim i razgranatim državno-korporativnim sustavom. To vrlo vjerojatno znači da se propuštaju neke razvojne prigode. S druge strane, dinamika u mikro segmentu je izvrsna, no mali i srednji zaostaju u pogledu investiranja. Evidentno je kako i dalje postoji problem dinamike – problem izostanka trajnog rasta poduzeća i transformacije mikro poduzeća u mala, malih u srednja i tako dalje. I druga istraživanja (GEM) pokazuju kako u Hrvatskoj nedostaje zrelih rastućih poduzeća.

Zbog toga se na samom vrhu korporativne piramide još ne vide promjene kakve se vide u njezinom dnu.

Najveće hrvatsko poduzeće – a to je već tradicionalno INA d.d. – ostvaruje ukupan godišnji prihod od 21,9 milijardi kuna s 4 125 zaposlenih na bazi sati rada. INA je ujedno ostvarila visok rast prihoda za kompaniju te veličine – 19,3% 2018. u odnosu na 2017. To se dobrim dijelom može objasniti rastom cijena nafte na svjetskom tržištu 2018. Iz istog razloga u skupinu najvećih hrvatskih poduzeća uključio se i Crodux (skok s 12. na 7. mjesto u usporedbi s 2017. godinom). Tako ove godine u grupi top 10 prema nekonsolidiranim financijskim izvještajima imamo čak pet kompanija koje se bave energijom (uz spomenute, još i HEP, PPD i Petrol). Uz tradicionalno dominantne maloprodajne lance, ove energetske kompanije dominiraju vrhom hrvatske korporativne piramide. Konsolidirani izvještaji će malo promijeniti odnose jer će u vrh ući i grupacije s diversifiranim poslovanjem poput Adrisa, Atlantica, Orbica i drugih, no to neće bitno promijeniti ukupnu sliku.

Nakon povratka Konzuma (drugi po veličini) među kompanije koje dostavljaju svoje godišnje izvještaje, među deset najvećih poduzeća imamo tri maloprodajna lanca (uz Konzum tu su Lidl i Spar), a Plodine zapeto čekaju na ulazak u top 10 kao jedanaesto poduzeće na listi. Prema tome, uz dominaciju energetskog businessa i retaila, sam vrh uspijevaju narušiti samo HT i Zagrebačka banka koji se sada u sektorskom smislu doimaju poput «uljeza», osobito ako imamo u vidu da bi na nefinancijskoj listi najveću banku zamijenio tek četvrti po veličini retailer, te bismo u top 10 prema ukupnom prihodu u tom slučaju imali 5 energetskih kompanija, 4 retailera i jednu telekomunikacijsku kompaniju. Ako bismo tražili najveće industrijsko poduzeće na listi, pronašli bismo Plivu na 12. mjestu, a nakon Plive trebali bi se spuštati niže na listi koja uključuje i banke, sve do 22. mjesta gdje se nalazi Vindija.

Riječ je, dakle, o još uvijek vrlo tradicionalnoj korporativnoj strukturi u samome vrhu koju obilježavaju energetika, retail, financije i nešto industrije. Novih “upada” u top segment nema. Zadržavanje dinamike u donjim dijelovima piramide ključno je radi očuvanja razvojnog procesa i strukturnih promjena koje će se dogoditi tek u dugom roku, nakon višegodišnjeg razdoblja rasta u kojem se treba nadati (i činiti nešto) da se dinamika iz mikro segmenta prelije na srednji dio distribucije. Za sada, unatoč ukupno dobrim brojkama, najviše zabrinjava slabo investiranje malih i srednjih korporacija koje su vjerojatno stisnute između rasta troškova rada, visokih opterećenja (poreznih i neporeznih) i još uvijek nedovoljno prijateljske poslovne klime i administracije.

Hrvatsko gospodarstvo doista prolazi kroz razdoblje strukturne transformacije nakon integracije s jedinstvenim tržištem EU, u kojem najbolji mikro poduzetnici imaju šanse postati mali, najbolji mali srednji, najbolji srednji veliki, a neki možda imaju šansu i preskočiti razred kako bi dočekali godinu kada će tržišne promjene konačno dovesti do vidljivih promjena i u samome vrhu hrvatske korporativne piramide.