Država škverovima spremna otpisati sedam milijardi kuna?

Za tjedan dana u inozemnim i domaćim tiskovinama raspisat će se drugi međunarodni tender za prodaju domaćih brodogradilišta. Za nacionalne navoze ovo je posljednja šansa da nađu dovoljno financijski potentnog i ozbiljnog ulagača jer idući korak može biti samo – stečaj. Istina, stečaj ne mora nužno značiti likvidaciju, pokazalo se to na primjeru »Viktora Lenca« prije dvije i pol godine, ali i u tom se slučaju moralo puno toga slamati da se porta na ulazu u ovaj vrlo perspektivni škver zauvijek ne zatvori. S obzirom na razmjere nagomilanih dubioza, kao i veličine i složenosti sustava, kao što su to »Brodosplit« ili »3. maj«, koji zajedno upošljavaju oko 7.000 radnika, te u toj varijanti eksponencijalno brojnih i financijski »teških« vjerovničkih odnosa, u uspješno provedeni stečaj s preustrojem vjeruju nepopravljivi optimisti.

Hrvatska Vlada u ovaj zadnji pokušaj rješavanja problema domaće brodogradnje ide s istim kondicijama koje su vrijedile za potencijalne kupce i u prvom, propalom pokušaju prodaje prošlog ljeta.

Riječki, trogirski i kraljevički škver prodaju se za jednu kunu dok je cijena splitskog Brodogradilišta specijalnih objekata (BSO) i »Uljanika« ostala ista. Po nominali, što u slučaju BSO-a znači 18,16 milijuna kuna, a za 59,25 posto državnog portfelja u istarskom škveru traži se 397 milijuna kuna. Naši sugovornici upućeni u tijek pregovora s Povjerenstvom za tržišno natjecanje smatraju kako je Bruxellesu to pitanje eventualne promjene početne cijene potpuno nevažno. Očito u Vladi procjenjuju kako za mali BSO postoji dovoljno interesa, a zašto je za »Uljanik« i dalje cijena po nominali, najbolje zna resorni ministar gospodarstva. Teško je za vjerovati da se Đuri Popijaču omaknuo takav lapsus ili glupost kada je na pretposljednjoj sjednici Vlade izjavio da je menadžment »Uljanika« zainteresiran i dao ponudu za kupnju »svog« škvera. Reakcija koja je uslijedila s druge strane bila je (ne)očekivano burna.

Izvrti li se film malo unazad, a Puljani su uvijek vodili svoju igru, pomalo je čudno što se za najuspješnije domaće brodogradilište, kako se tepa »Uljaniku«, ljetos otkupila tek jedna ponudbena dokumentacija. Čak ni medijski najeksponiraniji potencijalni kupac, takozvani »svjetski kralj kroma« Danko Končar, koji je već u to vrijeme bio jedan od deset najvećih dioničara »Uljanik plovidbe«, nije iskeširao 15 tisuća kuna da bi kupio »ulaznicu« da možda s proklamiranim konzorcijem »Hrvatska brodogradnja« – još nepoznatog sastava – kupi najbolje hrvatsko brodogradilište. Nakon što je Popijač zakovitlao prašinu, menadžment »Uljanika« priznaje da je jedini prijedlog s njihove strane bio da se početna cijena od 397 milijuna kuna državnog paketa dionica snizi odnosno, kako je objasnio čelnik Uljanik Grupe Anton Brajković, prilagodi stanju na tržištu. Ako dionica »Uljanika« na burzi vrijedi oko 155 kuna, to bi impliciralo skoro upola manju početnu cijenu. Pametnome dosta.

I u ovom natječaju potencijalni kupci morat će dostaviti Plan ulaganja i Poslovni plan koja će garantirati da će brodogradilište kojeg kupuju biti sposobno poslovati po tržišnim uvjetima u roku pet godina. Istovremeno, Vlada kao uvjet od potencijalnih kupaca stavlja i poštivanje važećih kolektivnih ugovora, zadržavanje svih radnih mjesta odnosno zbrinjavanje viška radnika u skladu s pozitivnim propisima RH.

To je vjerojatno glavni razlog što se brodograđevni sindikati, barem zasad, ne bune iako bi se moglo lako dogoditi da, na kraju, zbog jednog drva propuste vidjeti cijelu šumu. Neosporno je da u brodogradilištima ima viška zaposlenih, još više da među 11.500 škverana vlada izrazito loša kadrovska strukturiranost. Treba spomenuti i to da će trošak zbrinjavanja radnika novom vlasniku ući pod kvotu vlastitog doprinosa. Jedina razlika u odnosu na prvi i drugi pokušaj privatizacije navoza krije se u iznosu državne naknade za isknjiženo pomorsko dobro, koje uključuje sve nekretnine unutar kruga brodogradilišta.

Za taj se iznos – što je ključno – smanjuju ukupni troškovi restrukturiranja, samim time proporcionalno i traženi udio od 40 posto vlastitog doprinosa kojeg Bruxelles zahtjeva od budućeg vlasnika. U prvom pokušaju prodaje, država je škverovima nudila tako male iznose da su uprave ostale šokirane, barem dio njih. Sveukupna svota tog državnog obeštećenja za svih šest brodogradilišta tada se vrtila oko 2,3 milijarde kuna dok su se troškovi restrukturiranja procjenjivali na više od 12 milijardi kuna. Najnoviji izračuni vrijednosti pomorskog dobra kriju se kao zmija noge, uz objašnjenje da još nisu usuglašeni s Bruxellesom, no iz prilično dobro upućenih izvora doznajemo da je sada država sa škverovima pod račun obeštećenja za pomorsko dobro spremna »prebiti«, ili otpisati, kako god, oko 6 do maksimalno 7 milijardi kuna. Konačni iznosi u javnosti bi mogli osvanuti tijekom ovog tjedna.