Zašto je stranim investitorima Srbija postala draža od Hrvatske?

Nije tajna, strani investitori već neko vrijeme gledaju preko Zagreba fiksirajući Beograd. Zašto je Srbija danas zanimljivija i zahvalnija za strana ulaganja i što to govori o hrvatskoj ekonomiji?

Hrvatska je imala svoju šansu kao „Eldorado“ za inozemna ulaganja. Predrecesijski investicijski bum završio je s mršavim uspjehom. Mahom su pokupovani tržišni udjeli u kompanijama, preuzet je finacijski i turistički potencijal zemlje. U proizvodne djelatnosti, s druge strane, ulagao se, pjesnički rečeno - kikiriki. Danas, kao članica Europske unije, s visokom cijenom rada i demotivirajućim poreznim sustavom i administracijom, između ostalog, i zbog zakonodavnog usklađivanja sa Bruxellesom, Hrvatska uživa višegodišnju stagnaciju koja ju smješta na ekonomsko dno EU članica.

Srbija pak prolazi isti karmički ciklus koji je Hrvatska odradila prije desetak godina i čini se da je odlučila zaigrati na nešto inteligentnije karte. Vučićeva vlada potiče nova zapošljavanja sa 10 000, ponegdje i 20 000 eura po radnom mjestu. Fiat je otvorio svoje postrojenje u Kragujevcu, Ujedinjeni arapski emirati ulažu tri milijarde eura u projekt Beograd na vodi, tu je i njemački Bosch koji će u svoje postrojenje nedaleko Beograda uložiti 70 milijuna eura. Čak je i Microsoft odlučio preseliti regionalnu središnjicu iz Zagreba u Beograd. Sve zvuči ipak malo drugačije od kupovanja banaka, medijskih kuća i turističkih resorta.

Bolja struktura ulaganja u Srbiju

Ukupni iznos stranih investicija u dvije države bio je više manje sličan u protekloj godini. 656 milijuna eura u Hrvatsku, 778 u Srbiju, kaže Miroslav Zdravković, ekonomski analitičar iz Beograda. Iako nije pretjerno optimističan na duži rok – naime, Srbija će prije ili kasnije morati povećati domaću potrošnju, što je iz perspektive prosječne plaće od 300 eura i cijenama ravnim onima u Zagrebu prilično fantazmagorični cilj – Zdravković je svejedno mišljenja da je struktura ulaganja u Srbiju bolja nego što je bila u Hrvatskoj. „Ulaganje u proizvodne djelatnosti mnogo je efikasnije u pogledu budućeg ekonomskog rasta. Ukupni vladini poticaji u privredi iznose 1.4 posto BDP-a, dok je prosjek u EU 0,4 posto“', kaže on.

Zdravković predviđa kraj srpske investicijske bajke riječima da će se usporiti ekonomski rast jer će država kroz približavanje Europskoj uniji morati usvojiti birokratske procedure i standarde koji će poskupiti poslovanje i učiniti ga nekonkurentnim. „Putanja će biti slična onoj hrvatskoj, a Srbija bi mogla izbjeći tu sudbinu ukoliko bi došlo do izlaska iz ekonomske krize u EU, tj. kada bi počeo rast od 3-4 posto, što bi kod nas urodilo rastom od 5-6 posto“, kaže on. Agilnije poduzetništvo, manje birokratskih prepona, jeftinija cijena rada i veće tržište u Srbiji doduše još uvijek nisu dovoljno uvjerljivi parametri u očima Svjetske banke. Njezina statistika na temu 'Ease of doing business' smješta Srbiju na 93., a Hrvatsku na 89. mjesto. Zanimljivo, Makedonija je pri vrhu, na 25. mjestu, ali joj to kao maloj i politički nestabilnoj državi s neznatnim tržištem teško može pomoći da ubrza ekonomski rast, veli beogradski ekonomist.

Samoupravni sindrom

Hrvatska investicijska disfunkcionalnost svoju egzistenciju djelomice duguje većoj prisutnosti i utjecaju civilnih udruga, nevladinih organizacija i nečem što bi nategnuto i dozom ironije mogli nazvati demokratskom procesu odlučivanja. U Srbiji je takav oblik interesnog sabotiranja praktički nepostojeći. Damir Novotny, ekonomist iz Zagreba, reći će kako je politička elita u Hrvatskoj bila vrlo zatvorena za strategiju koju vidimo kod nove srpske vlade – postavljanje nestranačkih stručnjaka sa bogatim međunarodnim referencama u ključna ministarstva. „Mi smo perpetuirali stari model klijentelizma, dok je zemlji potreban snažan lider, a ne uskogrudne agende. Takav nije stvoren u zadnje vrijeme. Danas je u Hrvatskoj puno teže provoditi reforme nego u Srbiji tim više što je Hrvatska opterećena visokom razinom javnog i privatnog duga koji su puno veći nego u Srbiji“, kaže Novotny.

Hrvatski ekonomist Žarko Primorac vidi ključne prednosti srpskog tržišta, između ostalog, i u politici plivajućeg tečaja i boljoj geografskoj pozicioniranosti prema kojoj gravitiraju Crna Gora i Makedonija, a Srbija, kaže, raspolaže i ozbiljnim potencijalima u energetskom sektoru, obojenim metalima. 'Agilniji su u upravljanju ekonomijom, otvorili su se prema Kini, pokušavaju održati relaciju jednako prema Rusiji i EU. Sve to ih čini interesantnima. Hrvatska je imala potencijale u turizmu, ali smo istrošili svoje ideje. Hrvatski izvoz je nekonkurentan i zbog fiksnog deviznog tečaja o čemu je prije par dana progovorio i Međunarodni monetarni fond. Hrvatska narodna banka se s tim ne slaže riječima da štiti stabilnost. Pošto je na isti način štiti već dvadesetak godina, rezultati su poznati – stagnacija, recesija, nezaposlenost, visoki dugovi, opadajući izvoz...Je li to stabilnost o kojoj govori HNB?', kaže Primorac uz optužbu da regija pati od samoupravnog sindroma.

U čemu se sastoji dijagnoza? Jednostavno, za vrijeme Jugoslavije imali smo bolju tržišnu ekonomiju od svih zemalja tadašnjeg Istočnog bloka, pa smo nakon sloma komunizma mislili da je samo treba „došarafiti“. „Druge zemlje počele su od nule i izgradile konzistentan sustav. Napravile su korjenite reforme. Mi smo pak mislili da je dovoljno samo malo korigirat zakon o radu i sve štima. Zato ga i mijenjamo toliko dugo“, kaže on.

Investicijski desant na Srbiju stvar je više manje kratkoročnih povijesnih okolnosti i zapravo se svodi na pitanje – a što kada presahne? Odgovor je, u obliku novog pitanja, ponudio Novotny, misleći prije svega na Hrvatsku: „Zašto skupa Austrija privlači strana ulaganja? Recimo, pokrajina Koruška ih je prošle godine imala u obimu od 2 milijarde eura. Zato što privlače tehnološke firme, one koje mogu platiti visokokvalificiranu radnu snagu, a ne automobilsku ili obućarsku industriju. Koruška ima barem sto kompanija koje se bave novim tehnologijama, poput solarne energije, a takve se stvari financijski potiču u Uniji“.

Zvuči odlično. Jedini je problem što se sve to u Hrvatskoj već odavno zna napamet, žmirećki i unatraške.