Zašto je prodaja zapravo dobra stvar za Belje, Vupik i PIK Vinkovce?

Ne treba staviti naglasak na to tko će biti novi vlasnik, već tko od potencijalnih može od ovih kompanija izvući najviše potencijala. Ako bi to bila hrvatska tvrtka, onda je to samo dodatni benefit za naše društvo u cjelini.

O prodaji Fortenovine poljoprivredne grane govori se već duže vrijeme. To je nešto o čemu se u kuloarima špekuliralo još od početka prošle godine, da bi početkom ove postalo javno i potvrđeno od strane same Grupe. Razlog za prodaju iz njihove perspektive je poprilično jasan – prvenstveno kako bi popravili svoju financijsku sliku radi lakšeg budućeg nužnog refinaciranja i sekundarno jer se žele fokusirati na ono što smatraju svojim core businessom, a to je u prvom redu maloprodaja, a onda i proizvodnja trgovačke robe.

O nepovoljnom financijskom aranžmanu koji imaju s američkim HPS Investment Partners, a koji traje do kraja studenog, već se sve zna. Stoga ne čude napori da kompanija nastoji iskoristiti ovo razdoblje kako bi se vlasnički presložila (isključila iz vlasništva sankcionirane osobe) te kako bi kroz prodaju dijela svog poslovanja smanjila svoju zaduženost i stvorila preduvjete da kasnije može ostvariti povoljnije uvjete za refinanciranje. Paralelno, u Fortenovi vide maloprodaju (a u kratkom još roku i proizvodnju trgovačke robe) kao srž svog poslovanja i smjer u kojem se žele razvijati na regionalnom tržištu. Stoga je odluka o prodaji agri sektora bila očekivana. Od sve tri grane unutar Fortenove, agri sektor sudjeluje u ukupnim prihodima, ali i u ukupnoj profitabilnosti, s najmanjim udjelom.

Nakon što su primili niz neobvezujućih ponuda za preuzimanje svog sektora poljoprivrede, krajem prošlog mjeseca Grupa je odlučila nastaviti sa sljedećom fazom postupka potencijalne prodaje, a to je poziv odabranim ponuđačima na nastavak sudjelovanja u procesu dubinskog snimanja poslovanja tzv. due diligence proces koji se trenutno i provodi. Taj je poziv poslan u prvom redu koprivničkoj Podravci, zatim konzorciju Žita i Osatina Grupe, te mađarskom investitoru Lorincu Meszarosu, vlasniku Meszaros grupe.

Novi vlasnik poznat do sredine lipnja
Najnovije procjene govore da bi se novi eventualni vlasnik kompanija Belje, Vupik i Pik Vinkovci trebao znati do sredine lipnja, naravno uz pretpostavku da neka od dobivenih ponuda zadovolji prvenstveno apetite Fortenove. Nakon toga, u slučaju potvrde prodaje, trebat će pričekati određeno vrijeme kako bi se dobile sve potrebne dozvole za završetak procesa prodaje.

Ovisno o tome tko bi trebao postati novi vlasnik, taj proces može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, što znači da bi najkasnije tijekom jeseni preuzeo u potpunosti kontrolu i upravljanje nad spomenutim kompanijama.

Ono što nas sve skupa treba radovati je činjenica da su zainteresirani kupci zapravo strateški investitori, odnosno da se i sami bave poljoprivredom i prehrambenom industrijom. Alternativna opcija, s fondovima kao novim vlasnicima, bila bi vrlo loša opcija kako za te kompanije, tako potencijalno i za hrvatsku poljoprivredu kao takvu u cjelini. Povrh toga, vrlo mi je drago da su se u proces preuzimanja uključile dva domaća igrača. Oba potencijalna domaća kupca imaju svoje adute i s opravdanjem vide ovo kao priliku koja bi im mogla pomoći da naprave dodatan pozitivan iskorak u izgradnji svojih kompanija.

Benefiti koji bi se mogli ostvariti u vidu vertikalne integracije, iskorištavanja ekonomije obujma, okrupnjavanja, optimizaciji, osiguravanju kvalitetnih lanca nabave i opkrbe su višestruki i to su vrlo dobro procijenili iz obje kompanije. Pitanje je samo koliko će za takvo nešto biti potrebno platiti. Poslovno gledano, Podravka bi u ovom procesu trebala biti u prednosti nad ostalima. Međutim, ovdje se ne radi samo o čisto poslovnoj transakciji, a kad je tako i ako se u sve to umiješaju politički regionalni interesi onda je sve moguće, pa čak i da sama vrijednost transakcije daleko nadmaši špekulacije kojima javnost trenutno barata. Treba napomenuti da će sama prodaja biti tzv. cash-free debt-free transakcija.

Važan dio hrvatske poljoprivrede
Inače, sve tri navedene kompanije važan su dio hrvatske poljoprivrede. Još u vrijeme Agrokora bile su to perjanice koje su u tehničko-tehnološkom i svakom drugom smislu lideri na domaćem tržištu, a i šire. Ukupno upravljaju s otprilike 30-ak tisuća hektara poljoprivredne zemlje, uglavnom državne s dugogodišnjim ugovorima o koncesiji, koja je važna za stvaranje sirovinske baze kojom se dalje u raznim proizvodnim procesima stvaraju nove dodatne vrijednosti. Tako se tu nadovezuje na tu bazu proizvodnja stočne hrane, svinjogojstvo, tov junadi, mljekarstvo, vinarstvo, te na kraju mlječna industrija i prerada mesa. U svim tim segmentima imaju značajan udio u ukupnoj proizvodnji i zbog svega toga su to važne kompanije za hrvatsko gospodarstvo.

Od propasti Agrokora, zbog okolnosti koje su se događale te su kompanije jednim dijelom nazadovale, jer realno nije se puno u njih investiralo svih ovih godina, niti u mehanizaciju, a niti u modernizaciju postojećih procesa ili stvaranje nove vrijednosti. Fokus je bio na održavanje statusa quo, a to za poslovanje u dugom roku nikada nije dobro. Stoga je sama prodaja dobra stvar za navedene kompanije, da što prije dobiju vlasnika koji je spreman napraviti potrebna ulaganja i usmjeriti svu svoju energiju i resurse kako bi otključao maksimalne potencijale koje te kompanije imaju.

Drugim riječima, ne treba staviti naglasak na to tko će biti novi vlasnik, već tko od potencijalnih vlasnika može od ovih kompanija izvući najviše potencijala. Ako bi to bila hrvatska kompanija, onda je to samo dodatni benefit za naše društvo u cjelini.

Kada se radi o zdravim poslovnim preuzimanjima, nitko u relevantom svijetu, pa tako je to i ovdje slučaj, ne kupuje niti planira ulagati u nešto, da to upropasti, već želi poslovanje učiniti boljim kako bi od toga svi uključeni stakeholderi imali koristi, pa posljedično i sam novi vlasnik. Širu javnost u tom kontekstu treba interesirati samo to da ove tvrtke posluju poštujući sve zakonske propise, da budu uspješne u širem smislu riječi, da nastave i povećaju svoje proizvodnje, da zapošljavaju i (ostanu) poželjan poslodavac te da u konačnici plaćaju sve porezene obveze.