Vinogradi i maslinici na pladnju eurokapitalu

Zabrana prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima sedam godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, do 2020. godine, te mogućnost da se ona produlji još tri godine, ne može spriječiti državljane zemalja članica da u Hrvatskoj kupuju zemljište. Ta zabrana jedino će onemogućiti državljaninu neke od zemalja EU-a da direktno, kao privatna osoba, u Hrvatskoj kupi poljoprivredno zemljište, no nitko mu ne može zabraniti da kupi tvrtku koja u svome vlasništvu ima takvo zemljište, a može u Hrvatskoj i osnovati tvrtku koja će onda kupovati poljoprivredno zemljište. Uz to, bilo koja firma iz EU-a može kupiti neki poljoprivredni kombinat, čime postaje vlasnik zemljišta koje je taj kombinat upisao u svoj temeljni kapital. Procjenjuje se da oko dvije i pol tisuće tvrtki u Hrvatskoj koristi oko 210 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, no ono dobrim dijelom nije u vlasništvu poduzeća, nego je riječ o državnom zemljištu što su ga dobili u koncesiju.

- Bilo je odmah jasno da zabrana neće značiti ništa. Pa i sada stranci mogu u Hrvatskoj imati tvrtku ili je netko može osnovati za njih i tako mogu kupovati poljoprivredno zemljište, kaže predsjednik Agencije za poljoprivredno zemljište Darko Grivičić. Ističe da se bojao da će državljani zemalja članica EU-a činiti ono što su radili i tijekom zabrane kupnje kuća i stanova, odnosno da će kupovati poljoprivredno zemljište preko tvrtki, ali kaže da se zasad pokazalo da se ta situacija ne ponavlja. Procjena je da su putem brojnih tvrtki stranci u Hrvatskoj kupili oko sto tisuća nekretnina, uglavnom uz obalu. - Poljoprivrednog zemljišta ima za kupnju i u inozemstvu, odnosno u ostalim članicama EU-a, i to po nižim cijenama nego u Hrvatskoj. Primjerice, kvalitetno zemljište u Rumunjskoj može se dobiti za oko tisuću i pol eura po hektaru, dok jednako kvalitetno zemljište u Hrvatskoj košta pet, šest ili čak sedam tisuća eura po hektaru. Nešto jeftinije može se kupiti i u Mađarskoj. Tako naše zemljište, čini se, zasad nije zanimljivo strancima, kaže Grivičić. Puno više ga brine sudbina poljoprivrednog zemljišta na atraktivnim lokacijama koje bi prenamjenom moglo postati građevinsko - tu je interes vlasnika ili budućih kupaca financijski opipljiv, budući da ono nakon prenamjene vrijedi i do desetak puta više. - Kad je to u pitanju, stalno čujemo da netko otkupljuje zemljište na obali, primjerice, spominju se Brač i Srđ te još neka mjesta. Tvrtke koje su kupovale to zemljište imaju interes da ono postane građevinsko. Nisu ga kupovale da sade masline ili vinograde, nego da na njemu grade. Pojavit će se i interes kupaca iz europskih zemlja, upozorava Grivičić. Vlada je nedavno predložila i zakon kojim bi se pojeftinila, i to za deset puta, prenamjenu poljoprivrednog u građevinsko zemljište, a taj je potez objasnila željom da se uklone barijere investitorima.

- Poljoprivredno zemljište će uvijek vrijediti, hranu ćemo uvijek trebati i to je nacionalni interes... Nisam protiv toga da se investitorima pojeftini prenamjena, pogotovu ako će proizvoditi ili otvarati nova radna mjesta, ali država bi se doista morala ponašati tako da pokazuje da je svjesna o kakvom se strateškom dobru radi, zaključuje Grivičić.