Stečaj ne vodi uvijek u propast

Postoje primjeri gdje su neke tvrtke nakon stečaja i preustroja ponovno zaživjele i danas pozitivno posluju. Da se poštuje zakon i da nadležni državni organi pravodobno reagiraju, vjerojatno bi bilo i više takvih primjera. S obzirom na dnevno-političku ali i medijsku prezentaciju Slavonije, osobito u gospodarskom smislu, percepcija većeg dijela hrvatske javnosti nerijetko se svodi na to da je – Slavonija u stečaju. Iako slavonskom gospodarstvu ne cvjetaju ruže, kad je riječ o broju stečajnih postupaka, Slavonija je ispod hrvatskog prosjeka. Zlobnici bi rekli kako je to logično jer je većina tamošnjih negdašnjih gospodarskih perjanica “pala” još devedesetih godina pa je sada malo toga ostalo za stečaj. Iako se pojam stečaja doživljava uglavnom kao blaži izraz za propast neke tvrtke, to nije tako. I u Slavoniji postoje dobri primjeri gdje su neke tvrtke nakon stečaja i preustroja ponovno zaživjele i danas pozitivno posluju. Da se poštuje zakon i da nadležni državni organi pravodobno reagiraju, vjerojatno bi bilo i više takvih primjera.

Jedan od najiskusnijih stečajnih upravitelja u istočnoj Hrvatskoj, Perica Mitrović, koji trenutačno “uživa” titulu najpoznatijeg hrvatskog stečajnog upravitelja budući da vodi stečajni postupak u tvrtki Đakovština, kaže kako je stečaj samo posljedica lošeg poslovanja dužnika, dok su razlozi za otvaranje stečajeva nesposobnost za plaćanje i prezaduženost. U pravilu se stečaj otvara zbog neplaćanja, zapravo blokade žiro-računa u trajanju od 60 dana iako društva rade i više godina u blokadi dok se stečaj ne pokrene. “Iako stečaj može pokrenuti svaki vjerovnik, gotovo sve stečajeve pokreću radnici kad više ne mogu dobiti niti neto plaću. Stečaj bi trebao biti brži kraj nekog subjekta koji je upao u poslovne probleme, ali zbog nepokretanja u zakonskom roku on se pretvara u agoniju svih subjekata koji sudjeluju u njemu. Rad društva za vrijeme blokade dovodi do toga da se sva imovina optereti hipotekama i založnim pravima, ne uplaćuju se porezi i doprinosi na plaće radnika, mnogi vjerovnici ostaju bez svojih potraživanja što opterećuje njihovo daljnje poslovanje. Posebno napominjem da uprava blokiranog poduzeća za vrijeme blokade jedino skuplja novac za tekuće obveze i neto plaće, te se sve manje brine o poslovanju pa se gubici povećavaju iz mjeseca u mjesec. Negativna percepcija javnosti o stečajevima proizlazi iz činjenice da se svi ti problemi vide tek otvaranjem stečaja te je percepcija da je stečaj kriv za sve probleme. Napominjem da je osnovni zadatak stečajeva unovčenje imovine stečajnog dužnika i podjela prikupljenih sredstava vjerovnicima”, objašnjava Mitrović.

Trgovački sud u Osijeku izravno je nadležan za Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku županiju, a kroz nedavno pripojenu Stalnu službu u Slavonskom Brodu - i za Brodsko-posavsku i Požeško-slavonsku županiju. Prema riječima v.d. predsjednika Trgovačkog suda u Osijeku mr. Tihomira Kovačevića, zadnjih godina taj sud ima stotinjak stečajeva godišnje za područje dviju najistočnijih županija, ne računajući pri tome na tzv. skraćene stečajne postupke. Ukupno je na području četiriju županija potkraj kolovoza bio aktualan 231 stečajni postupak od kojih se 156 odnosi na skraćene stečajne postupke. Najstariji stečaj koji vodi Trgovački sud je onaj Županjske banke koji traje još od 1999. godine ili već trinaestu godinu. Kako sada stvari stoje, nije nemoguće očekivati da će taj postupak doživjeti i svoju punoljetnost. Naime, ovaj i slični stečajevi traju toliko dugo jer nije unovčena sva imovina Banke. Imovina pak nije unovčena zato što nema zainteresiranih kupaca, te stoga što određeni sudski ili upravni postupci koji se vode oko te imovine nisu okončani. Valja znati da je sve do nedavne izmjene ZPP-a (Zakona o parničnom postupku), prvostupanjska presuda mogla biti bezbroj puta ukinuta. Sada napokon ona može biti samo jednom ukinuta, a drugi put drugostupanjski sud treba presuditi. Zaista, kakva je svrha sudovanja ako neki stečaj traje još od 1999. godine?

Gotovo istodobno, početkom 1999. godine, kao koordiniranom akcijom nekih “viših sila”, pokošene su čak četiri slavonske banke – Županjska, Vukovarska, Cibalae i Gradska. Kao i u slučaju Županjske, i stečaj osječke Gradske banke - koja je svojim kapitalom i aktivnošću uvelike nadilazila regionalne okvire - traje još uvijek. Od samoga početka, stečaj Gradske banke vodi Većeslav Rački koji je nekoliko puta predlagao rješenja kojima bi se još uvijek značajan kapital te banke racionalnije iskoristio u cilju razvoja gospodarstva, ponajprije u Slavoniji. “Isplatili smo sve štediše što nikada ni jedna banka nije učinila. Sada prodajemo imovinu Banke i nastojimo je unovčiti. No, kakav je uopće smisao toga stečaja? Evo primjera: jedna tvrtka duguje Gradskoj banci 750.000 kuna. Mi smo im uzeli zadnjih 130.000 kuna te više nemaju ništa, nemaju nikakvu imovinu, a još nam duguju 620.000 kuna. Mi ćemo pokrenuti stečaj te tvrtke, a njihovih 12 radnika će ostati bez posla. Dakle, kakav je to apsurd – stečaj pokreće stečaj. Kakav je onda smisao stečaja? Nitko o tome ne razmišlja konceptualno. Gradska banka sada na računu ima stotinjak milijuna kuna koji je u funkciji i dalje donosi određenu dobit. Međutim, to nije to. Svojedobno sam predlagao da se od Gradske, Croatia i Poštanske banke stvori jedna jaka nacionalna banka. Nažalost, nije bilo interesa”, kaže Rački.

Prije nekoliko godina na internetskoj stranici valpovačke mesne tvrtke Valvita pisalo je: “Na temeljima stogodišnje tradicije i iskustva, 2003. godine otvoreno je novo postrojenje za proizvodnju i preradu mesa u selu Harkanovci, nedaleko Valpova, pod nazivom Mesna industrija Valvita... Razvijamo proizvode koji nose predznak domaćeg, slavonskog, zdravog, kvalitetnog i ukusnog. Naši su proizvodi lako dostupni, cjenovno pristupačni i svakodnevno prisutni na stolovima naših obitelji”. A, ispod naslova Vizija, iz Valvite su poručivali: “Postati najznačajniji i od kupaca preferirani proizvođač mesa i mesnih proizvoda u Slavoniji i Baranji”. Tu su viziju dijelom i ostvarili jer je desetak njihovih mesnica postalo obvezno mjesto opskrbe tisuća slavonskih obitelji. Nažalost, netko se u svojim vizionarskim snovima preračunao i početkom ove godine Valvita je postala još jedan stečajni klijent osječkog Trgovačkog suda. No, riječ je o stečaju koji ima ozbiljne naznake uspješnog završetka. “Sada smo u fazi druge javne dražbe što podrazumijeva prodaju kompletnog pogona i nekretnina. Valvita je trenutačno u zakupu PPK-a Valpovo, oko 60 ljudi redovno radi i proizvodi, a brendirani proizvodi nalaze svoje kupce. Namjera nam je da nađemo kupca koji će uzeti kompletan pogon, odnosno klaonicu i mesnu industriju”, naglašava za Privredni vjesnik Duško Zec, stečajni upravitelj Valvite.

Inače, i stečaj Valvite je posljedica krivih poslovnih odluka koje su dovele tvrtku u kreditnu prezaduženost. No, dobro je što se nije dugo čekalo te je stečaj pokrenut na vrijeme. Proizvodnja u relativno modernim pogonima redovito se odvija i potencijalni kupac dobit će puno toga – na gotovo. Negdašnja vizija Valvite tako će vrlo vjerojatno biti i ostvarena. A još jedna slavonska tvrtka imat će priliku svoje sposobnosti i kvalitetu dokazati i na EU tržištu. Da se i ranije slušalo stručnjake, a ne one druge, mnoge slavonske tvrtke i banke i danas bi poslovale, a nitko u Hrvatskoj ne bi mislio da je – Slavonija u stečaju.