Spoznaje iz Slavonije: Nismo dovoljno svjesni koliko EU mijenja našu okolinu

Zlatna Greda je pustara u Baranji koja je prije 20 godina bila ruina iz 19. stoljeća. Prekrasna arhitektonska baština koja propada, ničemu ne služi i nikome nije zanimljiva. Danas je riječ o jednom obnovljenom (i spašenom) zdanju koje je postalo omiljeno izletište, edukacijsko-ekološki centar, ali i radno mjesto za mnoge.

Nije riječ o privatnom poduzetniku - Zlatnu Gredu nije spasilo tržište - nije riječ ni o državi, riječ o prije svega viziji onih koji su znali kako komunicirati s Europskom unijom.

Čelni čovjek udruge Zeleni Osijek, Jasmin Sadiković, jedan je od ljudi "na terenu", koji već skoro 25 godina radi na projektima od kojih su mnogi fincirani iz EU fondova.

Od prvog trenutka su u "salašu" na rubu Kopačkog rita vidjeli potencijal. "Odmah nakon mirne reintegracije počeli smo problematizirati pitanje očuvanja Kopačkog rita, edukacije, škole u prirodi... Primjetili smo da su škole jako zainteresirane za te programe i zapravo je od njih došla inicijativa da napravimo neko mjesto na kojem će postojati sustavna edukacija," priča nam Sadiković.

Istražujući Baranju i Kopački rit, naišli su na Zlatnu gredu. I to je, kaže, bila ljubav na prvi pogled. Ali u tom trenutku niti jedan kvadrat prostora nije bio upotrebljiv jer je zgrada bila jako propala. Od Hrvatskih šuma su uzeli kuću u zakup i počeli raditi. Već 2005. su počele prve škole u prirodi s programima koji su podučavili djecu raznim sadržajima - od kompostiranja do ugroženih vrsta i ptica u Kopačkom ritu.

Zlatna Greda je danas je lokacija s 46 ležajeva, konferencijskom dvoranom, restoranom, adrenalinskim parkom, poučnom stazom... i što je najbitnije, potpuno je samoodrživo.

"Plaćamo režije i plaće bez problema. Ugostiteljski dio smo prepustili profesionalnom ugostitelju, a mi se bavimo sadržajima; edukacijom, školom u prirodi i adrenalinskim parkom. Imamo desetak zaposlenih i kad krene sezona vjerojatno ćemo zaposliti još dvoje-troje ljudi, a imamo i honoraraca", kaže za DW skromno Sadiković, propuštajući naglasiti da je i u ugostiteljskom dijelu zaposleno još pet do šest osoba. Iako su projekti financirani iz nekoliko izvora, ipak je iz Europske unije došlo najviše novaca.

Biciklistička staza koja povezuje dvije nekada zaraćene strane

Ubrzo nakon početka obnove Zlatne grede, 2006. udruga je počela raditi na biciklističkoj stazi od od Osijeka do Sombora, najljepšoj biciklističkoj ruti u ovoj regiji. Riječ je o Panonskom putu mira, 120 kilometara staze koja povezuje Osijek, ide kroz Kopački rit, preko Batine do gornjeg Podunavlja i Sombora. Projekt je treća mirovna biciklistička ruta u svijetu jer povezuju dvije nekada zaraćene strane, a vrijednost cijelog pothvata su prepoznali su i podržali i u Gradu Osijeku i Gradu Somboru.

Sadikovića, naravno, pitamo i za "čuvenu" briselsku birokratiziranost. On kaže da te priče ne stoje. Navodi primjer nadzora na jednom projektu koji radi agencija iz Bruxellesa i kaže kako puno više "papirologije" imaju s domaćim institucijama nego s europskim. Njegova tvrdnja je da su najbolji projekti oni koji su samoodrživi, koji nakon što su završeni ne padaju na teret proračuna, već su isplativi, zapošljavaju ljude i čuvaju okoliš.

Najbolje iskustvo - posao bez "kumova"

Način na koji Europski fondovi mijenjaju okolinu, konkretno u Osijeku i Slavoniji, teško je opisati jer za nabrajanje svega nema dovoljno prostora: obnova Stare pekare u Tvrđi i trg Vatroslava Lisinskog, Kolektor – pročišćavač, Sakundala park, vodenica na Dravi, asfaltiranje i modernizacija benta, Bios – centar za poduzetništvo, Poduzetnička zona Nemetin, Poduzetnički inkubator u Antunovcu, biciklistička staza koja spaja Ivanovac, Antunovac i Osijek, Luka za rasute tere, izgradnja novog o obnova postojećeg Studentskog centra, projekti razminiravanja i pošumljavanja Kopačkog rita vrijedni 40 milijuna eura... Osijek bi, osim toga, u sljedeće dvije godine trebao dobiti centar za posjetitelje u Tvrđi vrijedan dva milijuna eura, koji će dati novi smisao staroj gradskoj jezgri, no to su samo neke od stvari koje su učinjene ili će biti učinjene novcima iz EU-a. Trebalo bi spomenuti i završenu dokumentacija za obnovu HNK u Osijeku, projektnu dokumentaciju za izgradnju novog Muzeja likovnih umjetosti, da će Našice će obnoviti svoj dvorac novcima iz EU-a, da je Unikom reciklažna dvorišta i kante za razvrstavanje otpada financirao EU sredstvima... Doista nema mjesta za sve nabrojati. Ukratko, svi znaju da se nešto radi, ali krajobraz bi sasvim drugačije izgledao da nije Europske unije, to je sigurno.

Nova radna mjesta

Svi ti projekti znače i direktno otvaranje radnih mjesta jer sve to netko treba i realizirati, no to nije jedini benefit. Mnogi projekti povlače za sobom uštedu energenata, kvalitetniji društveni standard i još desetke pozitivnih stvari koji proizlaze iz EU projekata, a to sve utječe na svakodnevni život. No, silna količina novca koji je došao u Hrvatsku i nije najbolja stvar u cijeloj priči. U zemlji premreženoj "kumstvima" i na zlu glasu po pitanju korupcije, možda je i važnije što se uvodi nekog reda. Najbitnije je da se ti novci ne bacaju uludo kao što u Hrvatskoj postoji previše primjera o mostovima bez pristupnih cesta, tunela koji nikud ne vode pa nam se događa da sintagma "farbanje tunela" uđe u svakodnevni govor. Svi projekti financirani novcem EU-a su plod strategije i politike koje su osmišljene davno prije nego se zabije "prva lopata" i dio su vizije o tome kako bi Europa trebala izgledati – i Hrvatska u njoj.

"U toj viziji ima mjesta za svakoga, od poduzetništva, javne uprave do kulture, nevladinih organizacija i socijale," kaže Stjepan Ribić, čelni čovjek Županijske razvojne agencije Osječko-baranjske županije. Ustanova je to koja je i na razini Hrvatske već neko vrijeme poznata po odličnim rezultatima.

Upitan da nabroji najveće prepreke s kojima se susreće, Ribić odgovara da prepreka – nema! Najveća prepreka je, prema njegovim riječima, što nema dovoljno novca za sve. Projekata ima više nego što što je novca na raspolaganju.

"1.284 europska projekta, oko 50 milijuna eura, svi se ti projekti mogu vidjeti na našoj web stranici", upućuje Ribić.

Tajna je u edukaciji

"Europska unija nije Djed Mraz i nije poštar koji će nam ubaciti 100 eura sandučić svako jutro. Ona je jedna mogućnost, a ovisi isključivo o nama hoćemo li to iskoristiti. Tajna uspjeha je ulaganje u edukaciju ljudi i sada stvari više ne ovise o jednom čovjeku ili jednoj instituciji. Ovisi o timu ljudi koji aktivno i svakodnevno rade na tim poslovima i ostvaruju rezultate“, kaže Ribić.

"Priče o tome kako visoka birokratiziranost i komplicirani natječaji odvraćaju korisnike od ideje povlačenja novca iz EU fondova ne stoje", tvrdi Ribić isto kao i Sadiković, a to potvrđuju i apsorpcije malih i srednjih poduzetnika, županijskih razvojnih institucija, gradova... "Problem je bio naš mentalitet, jer je naš čovjek bio naviknut da na jednom A4 papiru napiše ima, prezime, OIB i da će dobiti novac za projekt. EU je promjenio tu naviku i više nije dovoljno imati brata ili kuma u ministarstvu da dobiješ sredstva. Sada postoji transparentnost, jasni natječaju, jasne upute, kriteriji i ciljevi koji su EU i Republika Hrvatska dogovorili i svi oni koji zadovoljavaju kriterije i imaju najbolje projekte, oni prolaze i dobivaju sredstva, a oni koji nisu toliko kvalitetni ostaju 'ispod crte'", objašnjava Ribić pravila igre, za sve ista.

U novoj financijskoj perspektivi Ribić očekuje i više novca, jer bi Slavonija i Baranja trebale biti u zasebnoj NUTS2 regiji, izdvojeno iz Grada Zagreba, koji je sa svojom razvijenošću istoku zemlje dosta narušio indeks razvijenosti i poticaji koji su mogli biti dobiveni nisu došli zbog statističkog prosjeka koji je Zagreb "podizao".

"To je po meni nešto neviđeno u EU, da se spaja nespojivo. Smisao Europske regionalne politike nije bio da se spajaju najbogatiji s najsiromašnijima kako bi bogati izgledali siromašniji, a siromašni bogatiji, pa da 'friziramo' neki indeks razvijenosti," kritizira Ribić, ne propušta ponovno naglasiti da sve ovisi o nama samima: "Mi smo naučili ljude 'loviti ribu' i sada to oni čine. Rezultat toga je, kada zbirno skupimo, 900 milijuna eura kroz razne projekte..."

I za kraj treba spomenuti nekoliko brojki koje potrepljuju ove dojmove iz Slavonije. Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju u zajednički europski proračun uplatila 19,7 milijardi kuna, dok je u istom razdoblju iz EU-a primila 34,1 milijardu kuna čime je ostvaren višak od 14,4 milijarde kuna.

U Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU-a ističu kao se trenutačno u Hrvatskoj više od 80 posto svih javnih investicija i 8.306 privatnih poduzeća financira nepovratnim sredstvima EU-ovih fondova. Kada je riječ o korištenju europskih fondova, Hrvatskoj je na raspolaganju ukupno čak 10,7 milijardi eura. Ako znamo da je rashod državnog proračuna za 2019. godine planiran na razini od oko 140 milijardi kuna, onda je jasno koliki je to novac za tako malu zemlju kao što je Hrvatska.