Škverovi za kunu - što će se zapravo dogoditi s našim brodogradilištima?

Europska komisija odustala je od toga da traži da se hrvatska brodogradilišta prodaju najboljem ponuđaču, i pristala je da njihova početna ponuda bude jedna kuna.

Prvotni cilj zahtjeva Europske komisije bio je da kroz prodaju brodogradilišta najboljem ponuđaču, koji ne bi imao niti obvezu nastavljanja djelatnosti kao ni obvezu zadržavanja radnika, riješe golemi dugovi koje su napravila brodogradilišta u Poljskoj i u Hrvatskoj.

Međutim, sada su pristali da dugove na sebe preuzme država, odnosno hrvatski porezni obveznici. Podsjetimo, brodogradilišta su dužna dvije milijarde eura.

Potpredsjednik Vlade Polančec je rekao da će ulagač izabrati koji dio kreditnih obveza želi preuzeti, a ostatak, dugove koje su uprave brodogradilišta napravile prema bankama, domaćim bankama, past će na državni proračun.

Zamislimo, međutim, da novi kupac izabere da ne želi preuzeti kreditne obveze društva koje je kupio, i izjasni se u tom smislu. Visoki izvor rekao nam je, nakon izjava novinarima koje je dao potpredsejdnik Polančec, da će se ostatak dugovanja prebiti kroz otkup pomorskog dobra.

Zaključujemo, dakle, da će dio duga koja su brodogradilišta napravila jednostavno biti izbrisan, kroz virtualnu trgovinu pomorskim dobrom.

Dugove koje su brodogradilišta napravila, a koja će biti obaveza hrvatskih poreznih obveznika, Vlada će pregovorati s bankama, u nadi da će oni biti reprogramirani. Budući da će banke na to sasvim sigurno pristati, taj će se dug, za koji izvor ne želi dati posve preciznu brojku, pogurati negdje u budućnost.

Dakako, škverovi i sada traže nove kredite kako bi nastavili poslovanje. Izvor kaže da, makar ovo nije najsretnije rješenje, preuzeti dug neće ugroziti tečaj kune.

Novi vlasnik neće imati obavezu nastaviti djelatnost i neće imati obvezu socijalne klauzule. Što se tiče nastavka djelatnosti, očigledno da se očekuje da neka brodogradilišta neće preživjeti. To se vidi iz riječi našeg izvora, da za neka brodogradilišta postoji vrlo veliki interes nekoliko ulagača, dok ima nekih za koje ne postoji nikakav interes.

Tenderi će biti kompletno spremni 15. siječnja, kad se završe sve konzultacije s Bruxellesom. Iznimno, Bruxelles je dozvolio, da ako prvi krug privatizacije propadne, te neki škverovi ostanu neprodani, da se ide u drugi krug privatizacije. Ako taj drugi krug propadne, brodogradilište ide u stečaj.

Nije precizirano po kojim bi se pravilima odvio drugi krug privatizacije, i nije rečeno da bi on bio po istom modelu kao i prvi krug.

U privatizaciju ide svih šest brodogradlišta, s time da je Uljanik u boljoj situaciji, ali Europska komisija je svejedno malo sumnjičava, čak i kad je Uljanik u pitanju, jer nije sigurna da li će se i taj, najbolji hrvatski škver, moći odrzati profitabilnim u sljedećih nekoliko godina krize.

Uljanik bi bio u boljoj poziciji pogotovo kad je riječ o radničkim pravima, jer bi radnicima bilo ponuđeno 25 posto plus jedna dionica, dok bi 25 posto plus jedna dionica išlo na javni tender, dok bi se ostatak prodao na burzi.

Isključeno je, kaže izvor, da država na bilo koji način ostane prisutna u procesu privatizacije ili poslije.

Radnici padaju na teret novog vlasnika, koji preuzima cijelo društvo, i obavezuje se na dokapitalizaciju, a prezuima i kolektivne ugovore, te se mora ponašati prema Zakonu o radu. Možda, nije sigurno, ali možda, se može dobiti pomoć iz Bruxellesa za otpuštanja kojih će nesumnjivo biti. Novi ulagač morat će s 40 posto, a ne 50 posto, kako je to inače običaj, sudjelovati u ulaganjima.

Konačno, Polančec je dogovorio dobre razine smanjenja kompenzacije, na 400 tisuća Cgt(kompenzacijskih bruto tona, a to je parametar smišljen da se nađe prosjek između brodova različite složenosti). Taj nivo omogućuje, teoretski, opstanak svih škverova, makar u praksi, već se vidi, to neće biti moguće. Morat će se ići na fizičku likvidaciju nekih navoza, a ima se čak i u vidu što bi se i kako moglo provesti. Likvidacijom navoza Europskoj komisiji će se dokazati da se smanjuju kapaciteti.

Ali, ustupak je da će kapaciteti moći u sljedećih deset godina rasti do 480 tisuća CGT. To se nije nikada nikome dalo, nego se zemlje obavezivalo da ostanu na sniženoj razini kapaciteta deset godina.

Međutim, kako neće biti nezakonite državne pomoći upravama, prozivodnja će rasti samo ako će škverovi biti moderni, efikasni, profitabilni, i naravno, kad se izađe iz krize, ako se to zaista i dogodi, Bruxelles će progutati što će kapaciteti nešto narasti.