Recept za zbrinjavanje viška pšenice nije izvoz u bescjenje i gomilanje gubitka uz prozivanje države

Odmah na startu, bez skrivenih primisli, naglašavam - poljoprivreda je kruh sa sedam kora. To je izuzetno nepredvidiv i težak posao.

Međutim, treba priznati da i u agraru postoji ona druga strana medalje. Pa tako ni priča o pšenici nije jednoznačna kako to ovih dana (zapravo, uoči svake žetve) javnosti predstavljaju neki. I ona ima više dimenzija i apsurda za koje škare u rukama drže ratari. I da budem brutalno iskrena, više oni negoli i država i resorno ministarstvo.

Fali nam, i to u vrlo visokim postotcima mlijeka, mesa svinja i goveda, janjetine. O golemu manjku voća i povrća iz domaće proizvodnje već i vrapci na grani sve znaju.

Al' zato pšenice proizvodimo i tri puta više nego što je treba domaće tržište. Nažalost, ne one visoke, premium kakvoće za kojom vapi prehrambeni sektor. Koja bi se cjenovno mogla dobro prodati, kako doma tako i na ino tržištima.

Niža klasa
Nisam promatrač iz zadnjeg reda koji prigovara zajedljivo, bez argumenata. Poljoprivrednu problematiku pratila sam i pisala o njoj dulje od 20 godina. Organizirala tematske panele i konferencije, nazočila mnogim pregovorima poljoprivrednika s ministrima (Pankretić, Čobanković, Jakovina, Romić, Tolušić), surađivala sa "seljačkim" prvacima kao i brojnim poljoprivrednicima. Ta profesionalna deformacija prisutna je i danas u mirovini. Rađe pratim kretanja u poljoprivredi nego u modi.

Zato znam i drugu stranu, onu koju naši ratari (i ne samo oni) guraju pod tepih. Pa tako znam da kontinuirano najveći dio uroda pšenice otpada na onu niže klase (najviše je treće), sve do zadnje pete kategorije, one stočne.

Recept za zbrinjavanje viška pšenice nije izvoz u bescjenje i gomilanje gubitka uz prozivanje države. Rješenje je u djelomičnom okretanju ratara i stočarstvu ili nekoj, više traženoj, biljnoj proizvodnji. Kamo sreće da svaki, ili svaki drugi ratar paralelno drži i nešto stoke koju će hraniti svojom pšenicom. Ili kukuruzom jer, i s njim je priča gotovo istovjetna.

Nedavno je na jednoj TV emitiran serijal o seoskim gospodarstvima u brdovitoj Austriji. Bogatoj zemlji na koju se volimo pozivati. Prikazana su brojna obiteljska gospodarstva, ali nitko se nije bavio samo jednom proizvodnjom. Uz farmu krava i proizvodnju mlijeka i/ili sira neki su se bavili i turizmom. Ili organiziranjem edukacija, imaju male pilane, vinograde, voćnjake, košnice. Nitko, baš nitko ne bavi se samo jednom proizvodnjom. Upravo to su svi naglašavali. Bez te raznovrsnosti, isticali su, ne bi opstali.

Prije svake žetve isto
Hrvatski ratari, samo iz njima znanih razloga, protežiraju pšenicu i kukuruz. Godinama proizvodimo dva-tri puta više od domaće potrošnje i kod svake žetve eksplozija je nezadovoljstva otkupnom cijenom. Iako je takav scenarij bio i u 2023., u 2024. su pod pšenicu stavili 160.000 ha, sedam posto više nego godinu prije.

Prema podacima Agencije za plaćanja pšenica i kukuruz u prosjeku se prostiru na gotovo 500.000 hektara od 850.000 obrađenih oranica. Dok je pod povrćem tek 9-11 tisuća hektara. Istovremeno, marelice su na samo 220 hektara, iako uspijevaju od Konavala preko doline Neretve do Slavonije i Baranje.

Zašto se onda čudimo golemom uvozu gotovo svih vrsta povrća i voća? Ili, šuti se o nekvalitetnoj pšenici, a galami zbog niske otkupne cijene koja ne pokriva ni troškove proizvodnje.

Nadalje, naši (ne samo) ratari bolesno bježe od udruživanja, zadrugarstva. Svak u svakome vidi samo negativu, prevaru, pohlepu. Zadruga smo lani imali tek 357. Iako je zadrugarstvo rođeno na Korčuli još davne 1864. Ili, 1940. u doba kraljevine SHS na području današnje Hrvatske bilo je 1.695 zadruga.

Od uvođenja socijalističkih zadruga 1945. minulo je dugih 80 godina. Međutim, u glavama većine naših poljoprivrednika još navodno žive teška sjećanja na taj nametnuti soc-model pa i danas ne vole zadruge.

Pamtim jednu konferenciju o budućnosti HR poljoprivrede, održanu 2006. u Vukovaru. Gost Austrijanac iznio je brojne detalje o njihovom "mašinenringu". U najam daju poljoprivredne strojeve za berbu, sjetvu, žetvu... Tako značajno režu troškove svojim poljoprivrednicima. Na tom skupu čuo se i podatak da naša jedna županija ima više balirki nego cijela Austrija. I nakon 20 godina ideja o "strojnom prstenu" ostala je mrtvo slovo.

Gdje rađa pšenica zar ne bi mogle i druge kulture?
Vratimo se hrvatskim ratarima koji opet zvone na uzbunu i traže intervenciju države. Hoće subvencije, veću otkupnu cijenu za ovogodišnji urod pšenice, povoljno rješenje vide i u povećanju robnih zaliha.

Mi iz starijih generacija pamtimo i velike prosvjede, blokade prometnica traktorima. Na sreću to se sada ne spominje. Ali iznova se opet otvara jedna golema dvojba. Pitanje za milijun eura.

Zašto netko godinama proizvodi nešto, a nije zadovoljan otkupnom cijenom? Zašto se mrcvari ako iz godine u godinu posluje s gubitkom. Naime, i zadnji laik bi se valjda upitao zašto uporno raditi biznis koji gura u financijski ponor?!

Ako nezadovoljstvo traje godinama zašto naši ratari ne odustaju od pšenice? I ne okrenu se nekoj drugoj proizvodnji. Ne mogu reći da izbora nema. Uljana ili šećerna repa, raž čije brašno pekari uvoze. Tu su grah, krumpir, luk, mrkva, češnjak, celer...

Gdje rađa pšenica zar ne bi mogle i spomenute kulture? Da je zaokret itekako moguć svjedoče bivši ratari koji su se sami predomislili i prije neku godinu pšenicu zamijenili šparogama.

I Podravka nudi suradnju. Ovog proljeća ugovorila je prvi puta proizvodnju industrijske rajčice za cjelogodišnju preradu. Tvrde kako su zainteresirani i za širi asortiman. Nije tajna (piše na ambalaži) da su Podravkin mljeveni češnjak i crvena paprika iz Kine. Bosiljak iz Egipta, lovor iz Turske.

Nekoliko malih hrvatskih proizvođača već sve to proizvodi pa vjerujem da je moguće povećanje količina. Zar su Kinezi, Egipćani ili Turci pametniji od hrvatskih poljoprivrednika? Apsolutno to ne mislim i ne potpisujem.

Umjesto prozivanja države vrijeme je da vodstvo Poljoprivredne komore zamrzne svoju vanjsku politiku i zaputi se u Koprivnicu. I s upravom Podravke otvori razgovor o mogućoj dugoročnoj suradnji.