Rade odličan i za zajednicu koristan posao, ali nitko ih ne želi za susjede

Početak rada Kemis-Termocleana u Hrvatskoj obilježio je neobičan problem. Nitko mu nije htio iznajmiti poslovni prostor. Zoran Matić, prvi i aktualni direktor koji je na čelu tvrtke od 1997., nije imao drugog izbora nego tvrtku registrirati na adresi svojega stana. Razlog zbog kojega ih nitko nije htio blizu sebe njihova je djelatnost – odlaganje opasnog otpada. – I tada kao danas, kad ljudi čuju čime se bavite, ne žele vas za susjeda – kaže Matić. Sve se počelo polako mijenjati kad su uspjeli unajmiti jednu halu u poslovnoj zoni pokraj Jastrebarskoga, gdje i danas rade. Tvrtka je u Hrvatskoj počela poslovati kao podružnica Kemisa Slovenija, koji 2004. kupuje Gorenje. Zatim 2007. hrvatski Kemis kupuje tvrtku Termoclean iz Zagreba i od tada posluju pod nazivom Kemis-Termoclean. Prva tvrtka specijalizirana je za sanaciju otpada, a druga za industrijsko čišćenje. Ključan potez za tvrtkin rast i razvoj bila je kupnja skladišta za opasni otpad i zemljišta u Jastrebarskom. Danas uz tu lokaciju rade na još četiri: na dvije u Zagrebu te u Rijeci i Novome Vinodolskom.

Od izopćenika do izvoznika

Kemis-Termoclean jedna je od vodećih tvrtki za sanaciju opasnog otpada, zaštitu okoliša i industrijsko čišćenje. Obavio je neke od ‘najopakijih’ poslova kod nas, posjeduje najveće kapacitete za skladištenje otpada u Hrvatskoj i najveći je izvoznik opasnog otpada – izveze oko 17 tisuća tona takvog otpada na godinu.
Od izopćenika s početka priče Kemis-Termoclean postao je jedna od vodećih tvrtki u sanaciji opasnog otpada (farmaceutski otpad, boje, otapala, pesticidi, umjetno gnojivo, infektivni otpad i sl.), zaštite okoliša i industrijskog čišćenja. Obavio je neke od ‘najopakijih’ poslova kod nas, danas posjeduje najveće kapacitete za skladištenje otpada u Hrvatskoj i najveći je izvoznik opasnog otpada. Njegov je posao da prikuplja opasni otpad na malo od svojih poslovnih partnera, skladišti ga i onda u većim količinama izvozi. Izveze oko 17 tisuća tona opasnog otpada na godinu, najviše u Austriju, u bečku spalionicu, zatim u Njemačku te dio voze čak u Španjolsku. Rezultati poslovanja u 2017., kaže Matić, bili su dobri, iznad planiranih. Ostvarili su 62,8 milijuna kuna prihoda i 4,4 milijuna kuna dobiti. Većinu prihoda ostvaruju na prodaji usluga odlaganja opasnog i neopasnog otpada te industrijskog čišćenja. U manjem dijelu to su prihodi od prodaje robe i usluge antikorozivne zaštite. Matić očekuje da će im prihodi i dobit rasti i ove godine jer planiraju ponuditi nove usluge. Broj zaposlenih u Kemis-Termocleanu od 2007. do danas polako je rastao, i to od 15 ljudi, koliko su tada imali, do današnjih 62. Ako im se ostvare planirana ulaganja, taj broj i dalje će rasti.

Milijunske investicije

Korisnici njihovih usluga gotovo su sve grane industrije u Hrvatskoj: farmaceutska industrija, proizvodnja nafte i plina, prehrambena, servisna mreža za vozila, medicinske ustanove, obrađivači otpada, petrokemijska industrija, proizvođači boja, lakova i drugih kemikalija, pogoni za obradu komunalnih otpadnih voda, brodogradilišta i drugi. Gotovo sav prihod ostvaruju u Hrvatskoj, a samo djelić, ovisno o dobivenim natječajima, u inozemstvu. Kemis-Termoclean dosad je obavljao poslove sanacije otpada za niz domaćih tvrtki, među kojima su Ina, Pliva, Hrvatski Telekom, VIP, Agrokor, HEP, dm, Billa, Končar itd. Nakon 2004. i 2007., kad su u hale i zemljište uložili 1,7 milijuna eura, ulagali su u opremu i specijalna vozila nužna za rad. Do danas su u to investirali oko tri milijuna eura.

– I dalje planiramo ulagati u novu opremu jer bez toga tvrtka nema budućnosti – kaže Matić. Kad je riječ o širenju sadašnjeg portfelja usluga i strateškim planovima, Matić kaže da uskoro planiraju uvesti novu uslugu, preuzimanje i reciklažu plastičnih brodova. – Taj posao gotovo nitko ne radi jer je stakloplastika, materijal od kojega su takvi brodovi većinom napravljeni, nezgodan, odnosno problematičan za reciklažu – ističe Matić. Problem je sa stakloplastikom to što se ne može jednostavno razdvojiti staklo od plastike. Dio posla na reciklaži plastičnih brodova obavljao bi se u njihovu pogonu u Novome Vinodolskom, a drugi dio u Austriji. Ne ciljaju najveće brodove, nego čartere, gdje se, prema dosadašnjim podacima, kod nas uništi oko 12 brodova na godinu.

Problem s odlaganjem

Glavni su im konkurenti najveći skupljači otpada u Hrvatskoj koji, kao i oni, zbog nedostatka pogona za obradu otpada u Hrvatskoj taj otpad izvoze u zemlje Europske unije. U opasnom otpadu tvrtkini su najveći konkurenti CIAK i Kemokop, a u segmentu neopasnog otpada Eko-flor. Precizne tržišne udjele na tom tržištu teško je odrediti jer se preklapaju i tvrtke se bave odlaganjem opasnog i neopasnog otpada jer se samo od opasnoga ne može živjeti zato što u Hrvatskoj nema dovoljno industrije koja bi ga stvorila. Kemis-Termoclean, kaže Matić, sigurno je najveći u izvozu i pokriva najširi spektar opasnog otpada. Ističe da su tvrtkina glavna snaga zaposlenici, njihovo znanje i iskustvo, zbog čega mogu obaviti bilo koji posao povezan s odlaganjem opasnog ili neopasnog otpada te najzahtjevnije usluge čišćenja u industriji.

Smatra da će se u budućnosti zbog velikih količina najveće prilike pružati u odlaganju i reciklaži komunalnog otpada, mulju s pročistača otpadnih komunalnih voda te reciklaži pojedinih vrsta opasnog otpada koji se izvozi u zemlje Unije. Taj problem bit će sve veći jer se sve više osjeća nedostatak slobodnih kapaciteta u europskim spalionicama. Nove se ne grade, stare su popunjene gotovo sto posto, a količine otpada rastu. – To bi također mogao biti golem problem u našoj zemlji jer nam nedostaju objekti za obradu i trajno odlaganje otpada – kaže Matić.

Rizici i zaštita

Da bi se kod nas napokon počele graditi spalionice otpada ili neki drugi objekti za reciklažu, potrebna je politička volja jer se najprije moraju donijeti prostorni planovi u kojima su predviđeni takvi objekti. Dosad se nitko to nije usudio napraviti jer nitko ne želi objekte za gospodarenje opasnim i neopasnim otpadom u svome dvorištu pa se svaka politička opcija na lokalnoj razini boji zamjeriti biračima. No problem je što bi nam sada zbog nedostatka objekata za odlaganje otpada mogle početi stizati kazne iz EU. Osim toga, naglašava Matić, svatko od nas kod kuće proizvede 20-ak kilograma opasnog otpada na godinu, što je ukupno 80 tisuća tona na razini države, koji završi na odlagalištu, što je najlošija opcija. Danas postoje tehnologije, na jednoj takvoj radi i Kemis-Termoclean, koje omogućuju da se otpad ne spaljuje, nego uplinjava i poslije taj plin upotrebljava za dobivanje električne energije. Naravno da objekti poput skladišta opasnog otpada znače povećan rizik, no zato postoje stroga pravila zaštite i osiguranja. – Stalno educiramo ljude koji žive u našoj blizini. Jasno je da se boje nepoznatoga, ali mi im pokušavamo objasniti da smo stručni u onome što radimo i da poštujemo stroga zakonska pravila – kaže Matić.