Prije 30 godina ga se proizvodilo 60.000 tona: Gdje je danas lički krumpir?

Priča o ličkom krumpiru ne počinje u Lici, već tisućama kilometara dalje, visoko u Andama Južne Amerike. Na području današnjeg Perua, u okolici jezera Titicaca, krumpir se uzgajao još prije osam tisuća godina. Za drevne Inke bio je mnogo više od hrane: predstavljao je svetinju, izvor života i sigurnosti u surovim planinskim uvjetima.

Dolaskom europskih istraživača u 16. stoljeću započinje novo poglavlje njegove povijesti. Španjolski kroničar Pedro Cieza de León među prvima ga opisuje, uspoređujući ga s kestenom. Krumpir ubrzo pronalazi mjesto i na brodovima jer se pokazalo da mornari koji ga konzumiraju rjeđe obolijevaju od skorbuta. Ipak, njegov put do europskih stolova bio je spor, pratio ga je oprez, pa i nepovjerenje.

U početku su ga Europljani smatrali neobičnim, čak i opasnim. U nekim krajevima uspoređivali su ga s gljivama i tartufima. No učestale gladi i potreba za pouzdanim izvorom hrane postupno mijenjaju percepciju. Prekretnicu donosi 18. stoljeće, kada pruski kralj Friedrich Veliki naređuje njegov uzgoj kako bi spriječio nestašice hrane.

Prirodni uvjeti stvaraju posebnost
U hrvatske krajeve krumpir dolazi također u 18. stoljeću, u vrijeme reformi Marije Terezije. U Liku ga donose vojnici i doseljenici iz srednje Europe, ponajviše iz njemačkih zemalja. Upravo od njih potječe i naziv "krumpir", izveden iz izraza Grundbirne: "zemljina kruška".

Iako je isprva bio tek jedna od novih kultura, krumpir u Lici ubrzo dobiva posebno mjesto. Razlog leži u specifičnim prirodnim uvjetima: podnožje Velebita karakteriziraju hladna klima, velike temperaturne razlike između dana i noći te čisto, ilovasto-pjeskovito tlo. Takvi uvjeti usporavaju rast biljke, ali omogućuju veće nakupljanje suhe tvari, što rezultira bogatijim okusom i kvalitetom.

Tijekom 19. stoljeća krumpir postaje temelj prehrane lokalnog stanovništva. U teškim uvjetima života često je zamjenjivao kruh i predstavljao osnovni izvor energije. Osim u prehrani ljudi, koristio se i za ishranu stoke, čime je dodatno pridonosio opstanku zajednice. Njegov uzgoj oblikovao je i poljoprivredne prakse, postavši ključni dio plodoreda na obiteljskim gospodarstvima.

Početkom 20. stoljeća "lički krumpir" već je bio prepoznat kao poseban i cijenjen proizvod. Njegova kvaliteta izdvajala ga je među brojnim regionalnim vrstama, a s vremenom je postao i dio identiteta, prisutan u prehrani, običajima pa čak i narodnim pjesmama.

Na ličkim se poljima sadi upravo ovih dana.

Od tradicije do suvremenog brenda
Posebno mjesto krumpir zauzima u gastronomiji. Tradicionalna jela poput pečenih "pola" ispod peke i danas su nezaobilazna u ličkoj kuhinji. Priprema se jednostavno, kuhan ili pečen, kako bi se naglasila njegova prirodna kvaliteta. Upravo zbog većeg udjela škroba i manje vode, ima puniji okus i čvršću strukturu.

Njegova vrijednost nije samo gastronomska. Krumpir je bogat vitaminom C i vitaminima B skupine, a uz pravilnu pripremu predstavlja zdrav i važan dio uravnotežene prehrane.

Važnost ove kulture prepoznata je i globalno, Ujedinjeni narodi proglasili su 30. svibnja Međunarodnim danom krumpira, naglašavajući njegovu ulogu u borbi protiv gladi. Dodatno priznanje lički krumpir dobiva 2015. godine, kada stječe europsku oznaku zaštićenog geografskog podrijetla, čime je potvrđena njegova povezanost s jedinstvenim prirodnim uvjetima Like.

Izazovi proizvodnje i pokušaji revitalizacije
Unatoč bogatoj tradiciji, proizvodnja krumpira u Lici posljednjih desetljeća značajno je pala. Dok se prije tridesetak godina proizvodilo i do 60.000 tona, danas se količine mjere u tek oko tisuću tona.

Nekada je organiziranu proizvodnju predvodio PPK Velebit, no nakon Domovinskog rata kombinat je privatiziran i naposljetku završio u stečaju. Sličnu sudbinu doživjele su i kasnije inicijative.