Priča o jednom obrtu u raljama novog doba: ‘Prihvatio sam urarski posao kao hobi i ne gledam na zaradu’

U eri mobitela posla je vrlo malo i uglavnom je riječ o starijim satovima sentimentalne vrijednosti. Ovo se ne bi isplatilo raditi da nisam u mirovini, kaže Lošinjanin koji se nakon poslova u pomorstvu i policiji vratio u očevu radionicu u kojoj je kao 11-godišnjak popravio prve budilice

Šezdeset dvije godine u Malom Lošinju radi urarska radionica obitelji Kezele, koja kao da prkosi novom dobu u kojemu su klasični satovi u velikoj mjeri zamijenjeni ekranom mobitela, kao jedna od njegovih mnogobrojnih funkcija. Urarske radionice diljem Hrvatske nestaju, no ova lošinjska i dalje se drži.

– Ja sam ovo prihvatio kao hobi i ne gledam na zaradu jer se ovaj posao ne isplati raditi – kaže Mladen Kezele, koji je urarski posao naučio od oca Josipa, Goranina koji se u lipnju daleke 1959. godine doselio u Mali Lošinj i tamo otvorio radionicu u prostoru na Rivi, u kojemu je danas butik odjeće, da bi kasnije prešao u prizemlje zgrade koja gleda na Velu rivu. Upućeniji čitatelj je prema prezimenu ove obitelji na dobrom tragu; Josip Kezele doselio se iz Delnica, doznavši iz obrtničkih novina da je Lošinj ostao bez urara – navodno su prije toga u najvećem hrvatskom otočnom gradu radila dvojica urara, no zatvorili su svoje radionice, s tim da se jedan od njih odselio u Australiju. Doputovao je brodom iz Rijeke, našavši se nakon devet sati plovidbe u gradiću koji još nije imao vodu iz vodovoda, a električnu je energiju imao samo tijekom nekoliko večernjih sati preko skromne elektrane – agregata u uvali Sv. Martin.

Posla je tada bilo i više nego dovoljno, a bilo je to i razdoblje oporavka Lošinja od rata i poraća te je otok velikim infrastrukturnim radovima – prije svega uvođenjem vodovoda, ozbiljnije elektroenergetske mreže, gradnjom stambenih zgrada, asfaltiranjem cesta i gradnjom hotela »hvatao zalet« za veliku turističku ekspanziju sedamdesetih i osamdesetih godina. Da će urarska djelatnost biti žrtva modernizacije, Kezeleu starijem već je tada bilo jasno, pa je u novinskom članku iz 1983. godine ustvrdio da je »zanimanje mladih za ovo zvanje slabo i gotovo da ne postoji«, dodajući: »Čak i oni koji eventualno završe zanat, prekvalificiraju se. Naš posao zahtijeva mirnu ruku i sabranost te stalno usavršavanje, s obzirom na sve modernije i savršenije vrste satova. Mnogo problema ima s nabavom dijelova, uglavnom inozemnih.«

Mladen Kezele već se kao jedanaestogodišnjak zainteresirao za rad satova te počeo popravljati budilice i zidne satove.

– Otac mi je davao 30 posto zarade od posla koji bih obavio da imam za džeparac. Kada sam završio osnovnu školu, rekao mi je da zna da mi treba veći džeparac, pa mi je davao 50 posto od obavljenog posla, prepričava nam nasljednik radionice. Nakon što je u Malom Lošinju završio srednju školu, smjer nautičar, te nakon obavljene kadeture, upisao se na Pomorski fakultet u Rijeci, na kojemu je studirao od 1984. do 1988. godine, a kako je sve ispite polagao na vrijeme, preko ljeta je bio slobodan pa ga je otac pozvao da sjedne raditi s njim i nešto zaradi. Po završetku studija, na očev je prijedlog stekao i službenu kvalifikaciju za urarski posao, upisavši Srednju tehničku školu u Rijeci, gdje je morao položiti nekoliko ispita razlike za kvalifikaciju strojarskog tehničara za fine mehanizme, što je i obavio, sam nabavivši literaturu i pripremajući se za ispite. Tako je ponovo maturirao, tjednom prakse kod jednog riječkog urara, maturalnom radnjom i radom pred komisijom.

Nakon nekoliko godina rada s ocem uslijedila je neočekivana promjena posla – s početkom rata 1991. uzet je u rezervni sastav MUP-a, pa je ondje ostao kao inspektor zaštite od požara. Godine 2001. ukinut mu je beneficirani radni staž pa se prebacio u pomorsku policiju kao zapovjednik ophodnog broda »P-13«, postavši mlad umirovljenik 2008. godine. Kako mu je otac već bio slabijeg zdravlja, ponovo su radili zajedno, a potom je obrt i službeno prenesen s oca na sina.

Pad prometa

– S obzirom na mirovinu, radionica radi četiri sata, a mogu pružati samo usluge popravka sata. A toga danas ima sve manje tako da mi se ovo ne bi isplatilo raditi da nisam u mirovini. Urari danas još prodaju satove, prodaju i popravljaju zlato, izrađuju ključeve, fotokopiraju, prodaju mobitele i futrole za mobitele. Ipak, mislim da je ovo deficitaran obrt, koji bi trebalo potpomoći. Lani sam imao 20 posto manji promet nego godinu ranije. Osim toga, prostorija je u najmu, pripada lošinjskom brodogradilištu – kaže Mladen Kezele, prepričavajući da se sada najviše traži usluga promjene baterije i remena sata, eventualno neki sitniji popravci, ali je u eri mobitela svega toga vrlo malo i uglavnom je riječ o starijim ručnim i zidnim satovima sentimentalne vrijednosti, naslijeđenima u obiteljima. Rijetko »naleti« neki veći posao, poput onoga lanjskog, kada je talijanski turist na popravak donio ručni sat vrijedan preko dvadeset tisuća eura u koji je prodrla voda, iako je nabavljen kao vodootporan. Na obostrano zadovoljstvo, popravak je uspješno obavljen.

Lošinjskog urara zatekli smo pitanjem kakav sat nosi – iako u vrijeme našega razgovora nije nosio sat, odgovorio nam je da inače nosi vodootporni digitalni »casio« star dvadeset godina, a takvi su bili i prošli i pretprošli koje je nosio. U radionici na Rivi, koja bi komotno mogla odigrati ulogu jedne od muzejskih zbirki, najstariji je zidni sat star 110 godina, a kod kuće Kezele ima stoljeće i pol star zidni sat naslijeđen od pradjeda.

Lošinjski »survivor«

Predstavljanje Mladena Kezelea ne bi bilo potpuno bez pokoje rečenice o njegovu bavljenju sportom. Za sebe kaže da je cijeli život rekreativac, da je probao praktički sve sportove, a najdraži su mu biciklizam, trčanje i plivanje, čemu je i dalje vjeran, iako je trčanje s godinama prorijedio. Televizijska publika upoznala ga je kada je sudjelovao u emisiji »Survivor«. Zatekao se u Zagrebu poslom, a tada mu je prijatelj predložio da se odu prijaviti na natječaj. Od preko pet tisuća kandidata, prošao je prvi filter i sužavanje broja kandidata na 200, drugoga dana i suženje na 80 kandidata, a trećega dana smanjenje kruga na 20 ljudi – po desetero muškaraca i žena. »Na testiranju u Krapini bio sam najbolji od muškaraca na fizičkim testiranjima, iako sam tada već imao 42 godine, a među ostalima bilo je i onih s kineziološkim fakultetom«, prepričava ovo iskustvo koje mu je donijelo popularnost. U to je doba netko na zidu na skretanju s glavne otočne ceste prema središtu grada napisao grafit »Kezele vs. Majka priroda«.

Zanimljivo, njegova nećakinja Vedrana Golek posljednjih godina ima sjajne rezultate u triatlonu, dakle upravo u kombinaciji plivanja, biciklizma i trčanja.