[Poslovni putopis] Orada Adriatic udvostručila prihode u pet godina, a sa strateškim partnerom rasla bi još brže

U lockdownu, kad su ugostiteljski objekti bili zatvoreni, a ljudi su radili kod kuće, restorane, menze i dostave zamijenili su domaćom kuhinjom. Pritom nam podaci o smanjenoj potrošnji ribe u Hrvatskoj i povećanom izvozu otkrivaju razliku između talijanskih i hrvatskih kućnih jelovnika.

To potvrđuje i poslovanje Orade Adriatic, koja je prodaju konzumne ribe u Hrvatskoj te prve pandemijske godine smanjila za 21 posto, ali je taj minus izvoz (80 posto u Italiju) s rastom od 24 posto nadoknadio, i prvi puta premašio prihode u Hrvatskoj. Talijani su, očito, kod kuće konzumirali više ribe (pa i ove sa Cresa, koju su kupovali u trgovačkim lancima) nego kad su na poslu, a u Hrvatskoj je to bio obrnut slučaj, a posebno se osjetio izostanak stranih turista.

Creska kompanija počela je 1994. kao uvoznik, trgovac i distributer zamrznute ribe za HoReCa kanal. Desetak godina kasnije pokrenuli su u uvali Veli Bok na Cresu, prvi u Hrvatskoj, eksperimentalni uzgoj bijele plemenite ribe na poluotvorenom moru u semi offshore kavezima velikih volumena, na dubini većoj od 50 metara. Danas je takav, 'duboki uzgoj', standard kojeg se drže svi veliki uzgajivači ribe.

Sve to saznajemo u tvrtkinom logističko distributivnom centru, u kojem je u Industrijskoj zoni Kukuljanovo 2017. na 4500 četvornih metara otvoren i pogon za preradu ribe. Razgovaramo s predsjednikom Uprave Markom Miculinićem, koji je i jedan od četvorice suvlasnika, uz Zorana Lušticu, Josipa Povrženića i najpoznatijeg među njima, Ivana Franolića, koji slovi kao poduzetnik blizak Liniću i Obersnelu. Tog nekadašnjeg direktora i jedno vrijeme suvlasnika Riječkih tržnica nazivali su SDP-ovim tajkunom.

No, vratimo se u Kukuljanovo. Miculinić nam objašnjava da Oradino uzgajalište odlikuju jake morske struje i iznimna čistoća mora zbog velike udaljenosti naselja i industrije. Pored tih prirodnih značajki, kvalitetu i zdravlje uzgojene ribe osigurava i mala gustoća nasada u uzgojnim bazenima te vrhunska ishrana. Zato su, tvrdi, njihove orade i brancini pod brendom Royal Adriatic najsličniji divljoj ribi, pa je i to – uz proširenje kapaciteta - jedan od razloga što su proizvodnju od početnih 50 tona digli na 2000 tona na godinu, i što danas proizvodnja donosi 80 posto prihoda.

Kvaliteta ribe, ali i blizina sjeverne Italije - zbog čega je dostava do krajnjeg kupca kraća od 24 sata od izlova - omogućavaju da se creska riba u talijanskim trgovinama sa cijenom od 6,5 eura po kilogramu približila cijeni talijanske, a znatno je vrednija od grčke ribe, koja se prodaje za 4,5 eura. Zato je Orada Adriatic osnovala i podružnicu u Italiji, a širi se i na Njemačku i Švicarsku.

Ključna prijetnja ovom biznisu su klimatske promjene. I Miculinić je svjestan da zatopljenje mora donosi nove nametnike i bolesti, pa i nove vrste. No, creski akvatorij svojom dubinom, čistoćom i nepristupačnošću daje ovoj kompaniji timeout do susreta s posljedicama zatopljenja.

- Mi smo zadnji u lancu klimatskih promjena u Sredozemlju – reći će Miculinić.

Zato je kompanija sa svojih oko 170 zaposlenih fokusirana na razvoj. U prošloj su godini rasli oko 15 posto, i prvi put prešli granicu od 200 milijuna kuna prihoda, u čemu je iz izvoza došlo 130 milijuna, što je rast od 20-ak posto.

Što se budućnosti tiče, Miculinić spominje nove marinirane delikatesne programe s višom dodanom vrijednošću, te jaču suradnju s kooperantima. U planu je otvaranje još jednog koncesijskog polja Osor, čime bi se proizvodnja podigla sa 2000 na 3000 tona na godinu, pa je logična posljedica ulaganje u još jedno krilo pogona u Kukuljanovu, za što u naredne tri godine planiraju izdvojiti 10-15 milijuna eura.

Dosad se Orada Adriatic širila. Izvorno je krenula s trgovinom kao Orada trade, uz tvrtku kćer Adria fileti, proizvodnju je započela nova tvrtka Ribarstvo F, koja je preuzela prve dvije tvrtke i promijenila naziv u današnju Oradu Adriatic.

S obzirom na vlasničku strukturu, ima li ponuda za preuzimanje? Miculinić potvrđuje da je bilo interesa. Ne isključuje ulazak strateškog partnera u budućnosti, ali svakako uz zadržavanje korporativne strukture i zaključuje:

– Tako bismo mogli brže rasti.

A i bez strateškog partnera u pet su godina udvostručili prihode.