Porast priljeva kapitala potaknuo je potrošnju više nego ulaganja

Umjesto provođenja discipline, globalna financijska tržišta povećala su raspoloživost zaduživanja, te su stoga oslabila ograničenja rasipnih vladinih proračuna i preopterećenih bankovnih bilanca.

Takozvano "gospodarstvo graničnih tržišta" najnovije je modno ludilo u investicijskim krugovima.

Iako te zemlje niskih prihoda - uključujući Bangladeš i Vijetnam u Aziji, Honduras i Boliviju u Latinskoj Americi i Keniju i Ganu u Africi - imaju mala, nerazvijena financijska tržišta, one brzo rastu i očekuje se da će u budućnosti prerasti u gospodarstva u nastajanju. Tijekom posljednje četiri godine priljev privatnog kapitala u granična gospodarstva bio je viši za gotovo 50% (u odnosu na BDP) od protoka u tržišna gospodarstva u nastajanju. Bismo li se tome trebali veseliti ili se po tom pitanju jadati pitanje je koje je postalo neka vrsta Rorschach testa za ekonomske analitičare i kreatore politika. Sad znamo da obećanje o mobilnosti slobodnog kapitala nije ispunjeno.

Sve u svemu, veliki porast priljeva kapitala znatno je potaknuo potrošnju, čak više no ulaganja, u zemljama recipijentima, zaoštravajući gospodarsku volatilnost i rezultirajući porastom frekvencije financijske krize. Umjesto provođenja discipline, globalna financijska tržišta povećala su raspoloživost zaduživanja, te su stoga oslabila ograničenja rasipnih vladinih proračuna i preopterećenih bankovnih bilanca. Najbolji argument u korist slobodnog kretanja kapitala ostaje onaj Stanleya Fishera od prije dva desetljeća koji je u to vrijeme bio drugopozicionirani dužnosnik Međunarodnog monetarnog fonda, a trenutno je zamjenik predsjednika Federalnih rezervi. Iako je Fischer prepoznao opasnosti slobodnog protoka kapitala, zaključio je da rješenje nije održavanje kontrole kapitala, već poduzimanje reformi neophodnih za ublažavanje opasnosti.

Krajnja mjera
Fischer je naveo taj argument u vrijeme kad je MMF aktivno težio pohrani liberalizacije kapitalnog računa u svojoj povelji. Međutim, tada je svijet bio suočen s financijskom krizom u Aziji, Brazilu, Argentini, Rusiji, Turskoj i naposljetku u Europi i Americi. Stoga je MMF od tada ublažio svoje kapitalne kontrole. Godine 2010. Fond je izdao napomenu koja je priznala kapitalnu kontrolu dijelom arsenala političkih oruđa za borbu protiv financijske nestabilnosti.

Unatoč tome, u MMF-u i u naprednim državama, prevladavajuće stajalište je da su kapitalne kontrole krajnja mjera - kojoj treba pribjeći tek nakon što konvencionalne makroekonomske i financijske politike budu iskušane. Slobodno kretanje kapitala i dalje ostaje ultimativni cilj, unatoč činjenici da nekim zemljama može biti potrebno više vremena za njegovo postizanje. Postoje dva problema vezana uz ovo stajalište. Prvo, kao što zagovornici kretanja kapitala neumorno ističu, zemlje moraju ispuniti dugi popis preduvjeta prije uživanja u blagodatima financijske globalizacije. To uključuje zaštitu prava vlasništva, učinkovito provođenje ugovora, iskorjenjivanje korupcije, poboljšanje transparentnosti i financijske informiranosti, solidno korporacijsko upravljanje, monetarnu i fiskalnu stabilnost, održivost duga, tečajne stope određene tržištem, visoko kvalitetnu financijsku regulativu i razborit nadzor.

Drugim riječima, za primjenu politike koja teži omogućavanju rasta u zemljama u razvoju neophodne su prve svjetske institucije. Što je najgore, popis nije samo dugačak, već je i otvoren. Kao što je pokazalo iskustvo naprednih država s globalnom financijskom krizom, čak najsofisticiraniji regulatorni i nadzorni sustavi daleko su od toga da budu nepogrešivi. Stoga, zahtjev da zemlje u razvoju uspostave takvu vrstu institucija koja će učiniti protok kapitala sigurnim ne samo da pogrešno raspoređuje prioritete, već je i nemoguća misija. Oprez nalaže pragmatičniji pristup, pristup koji prepoznaje konstantnu ulogu kapitalnih kontrola uz ostale regulatorne i prudencijalne alate.

Ulagačke mogućnosti
Drugi problem odnosi se na mogućnost da priljev kapitala može biti štetan za rast, čak i ako zanemarimo zabrinutost vezano uz financijsku krhkost. Zagovornici kretanja kapitala pretpostavljaju da siromašna gospodarstva imaju brojne profitabilne ulagačke mogućnosti koje se ne iskorištavaju uslijed pomanjkanja fondova u koje se može ulagati. Omogućite priljev kapitala, drže oni, i ulaganja i rast doživjet će procvat.

Međutim brojna gospodarstva u razvoju sputana su pomanjkanjem potražnje za ulaganjima, a ne pomanjkanjem domaće štednje. Socijalni povrat ulaganja može biti visok, ali privatni povrat je nizak uslijed vanjskih čimbenika, visokih poreza, loših institucija ili bilo kojeg od širokog raspona čimbenika. Priljev kapitala u gospodarstvima koja pate od niske potražnje za ulaganjima potiče potrošnju, a ne akumulaciju kapitala. On također potiče aprecijaciju tečajne stope, što dodatno pojačava manjak ulaganja. Takve bojazni navele su gospodarstva u nastajanju na eksperimentiranje s nizom kapitalnih kontrola. Načelno, gospodarstvo graničnih tržišta može puno naučiti iz ovog iskustva.

Kao što je istaknuo Olivier Jeanne, ekonomist sa sveučilišta John Hopkins, mjere protoka kapitala koje su nedavno postale moderne ne funkcioniraju baš dobro. To nije stoga što one ne uspijevaju utjecati na količinu ili sastav protoka, već stoga što je taj utjecaj malen. Kao što su naučili Brazil, Kolumbija, Južna Koreja i ostali, ograničene kontrole, koje ciljaju određena tržišta kao što su tržište obveznica ili kratkoročne bankovne pozajmice, nemaju snačajan utjecaj na ključne posljedice - tečajne stope, monetarnu neovisnost ili domaću financijsku stabilnost. Implikacija toga je da kapitalne kontrole možda moraju biti izravne i sveobuhvatne, a ne kirurške ili ciljane, da bi bile zaista učinkovite.

Tvrdokorni pragmatizam
Kapitalne kontrole same po sebi nisu univerzalno rješenje i često dovode do većih problema, poput korupcije ili odgode neophodnih reformi. Ali tako je i u bilo kojem području vladinog djelovanja. Živimo u ne baš najboljem svijetu gdje je djelovanje politika gotovo uvijek ograničeno i dobronamjerne reforme u jednom području mogu se izjaloviti uslijed ostalih distorzija u sustavu. U takvom svijetu smatranje kapitalnih kontrola krajnjom mjerom uvijek i posvuda ima malo opravdanja; zaista to samo fetišizira financijsku globalizaciju. Svijetu je potreban specifičan individualizirani tvrdokorni pragmatizam, koji priznaje da kapitalne kontrole ponekad zaslužuju istaknuto mjesto.

© Project Syndicate, 2015.