Podzemni grad na putu do titule svjetske atrakcije

U tada rudarskom središtu Istarske regije, Labinu, prije gotovo 100 godina odvio se jedan od prvih organiziranih radničkih ustanaka, danas ponegdje tumačen i kao prvi europski antifašistički pokret. Iz tog vremena dolazi i sintagma ‘Kova je naša’ koja se na labinskom području može pronaći skoro svakih sto metara, jednako kao što se često mogu susresti mladi s majicama na kojima je otisnut isti natpis. Taj glasni, svugdje prisutan uzvik ‘Rudnik je naš’ reminiscencija je slavnog trenutka labinske povijesti i detalj iz ožujka 1921. godine kada su tamošnji rudari proglašenjem samostalne Labinske republike u jeku rata nastojali sačuvati proizvodnju, radna mjesta, ali i vlastite živote. Iako je republika bila kratka vijeka, mještani će u razgovoru rado spomenuti i činjenicu da su se labinski rudari niz godina prije izbijanja spomenutog ustanka, od sredine pa do kraja 19. stoljeća, sustavno borili za veće plaće i osmosatno radno vrijeme - u dijelu povijesti u kojem je koncept radničkih prava bio tek futuristička utopija. Labin i njegovi stanovnici nimalo ne skrivaju ponos te svoje rudare slave i danas, a bogata je rudarska baština s kojom se identificiraju s vremenom uspješno transformirana u turističku atrakciju. Što ona zaista i jest, vrijedna svakog znatiželjnog pogleda jer se osobne povijesti rudara mogu promatrati kao zasebna podzemna civilizacija.

Ovaj i danas jedan od najtežih i najopasnijih poslova na svijetu bio je glavna industrijska grana regije nakon čijeg je gašenja na oko 160 metara ispod kamenih labinskih ulica kojima danas kroče brojni turisti ostavljena čitava mreža hodnika i prostorija podzemnog grada. U spašavanju od zaborava cijele priče najzaslužnija je nezavisna istarska podzemna kulturna i umjetnička udruga Labin Art Express (L.A.E.) XXI, osnovana 1991. godine s ciljem očuvanja te gotovo četiri stoljeća stare i kompleksne rudarske povijesti. Sedam godina nakon osnivanja, L.A.E. u jednom od napuštenih i zaštićenih rudarskih prostora u sklopu rudarsko – industrijskog kompleksa Pijacal otvara međunarodni multimedijalni kulturni centar Lamparna što je prvi korak u realizaciji većeg projekta Underground City XXI, kulturno-turističke atrakcije potencijalno svjetskog značaja. Dio je to procesa spašavanja vrijednih lokaliteta od devastacije pri čemu valja spomenuti i da je sklopu rudnika, u upravnoj zgradi, danas smještena i labinska Gradska knjižnica otvorena 2013. Projektanti su za pothvat integracije knjižnice u kulturnu baštinu dobili najviša strukovna priznanja, kao što je nagrada Bernardo Bernardi koju dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata, zatim nagradu Vladimir Nazor Ministarstva kulture te onu svjetskog udruženja dizajnera Icograda Excellence Award. Stoga smo s Deanom Zahtilom, predsjednikom udruge L.A.E. XXI, porazgovarali o prošlosti i budućnosti labinskog rudnika, načinima na koje nastoje sačuvati važan dio istarskog identiteta, turističkom potencijalu, kao i velikom Bijenalu industrijske umjetnosti ondje održanom prošlog ljeta.

Upravo zbog tog su događaja koji je u Hrvatsku privukao kremu svjetske umjetnosti hoteli na području obližnjeg Rapca svoja vrata otvorili prije sezone, što je najbolji pokazatelj da suvremena umjetnost također može biti generator turističkog i gospodarskog razvoja. Dugoročni planovi L.A.E.-a uključuju i dovršenje projekta koji će u sklopu labinskog rudnika 50 do 60 tisuća kvadrata podzemnog prostora osposobiti i oplemeniti raznovrsnim sadržajima poput barova, galerija, trgovina, restorana, Muzejom rudarstva i industrije Istre te brojnim drugima. Underground City, kažu incijatori, mora biti funkcionalan kao i svaki drugi grad iznad zemlje. Ideja je da se uspostavi nadzemno-podzemna komunikacija između Labina i krajnjih točaka, odnosno izlaza u Plominu, Raši i Rapcu. “Naša osnovna misija je izgradnja i osnivanje Podzemnog grada kao jedinstvenog umjetničkog djela – društvene skulpture. Upišete li u neku od tražilica pojam Underground City pojavit će vam se gomila projekata, od Paklenice do Finske i Japana, ali još na svijetu ne postoji ni jedan pravi grad ispod zemlje, a pogotovo ne kao umjetničko djelo. Kako s današnjom tehnologijom možete pomoću sistema leća dovesti i širiti prirodno, sunčevo svjetlo u podzemlju, planiramo i dječje igralište, parkove s vegetacijom kao i određenu poljoprivrednu proizvodnju za koju u podzemlju postoje idealni uvjeti. Važno je napomenuti da bivši rudnik - budući grad ima prirodan sustav ventilacije te da je siguran koliko i tunel kroz Učku, a u slučaju potresa je i sigurniji od njega”, pojašnjava Zahtila. Kaže i da se podzemni grad, zamišljen kao poligon za znanstveno eksperimentiranje, odnosno bivši rudnik može transformirati ne samo u ugodno već i poželjno mjesto za boravak. “Primjerice, zamislite da u podzemnom hotelu provedete godišnji odmor i tunelom dugim 1800 metara idete svaki dan na kupanje u Rabac ili se kupate u podzemnom bazenu. Velike količine vode u nižim horizontima također mogu postati značajan privredni resurs.

Naime, boravak u podzemlju atraktivan je koliko i boravak u zraku, svemiru ili u podmorju i malo je ljudi koji to ne bi željeli isprobati”, nastavlja. Ranije spomenuti kulturno umjetnički centar Lamparna jedan je od prvih privatnih kulturnih centara u Hrvatskoj. Zahtila kaže da su se za njega izborili isključivo upornošću i zagovaranjem te da su imali i sreću što nakon zatvaranja labinskog rudnika 1988. godine tadašnja općina Labin nije bila toliko zainteresirana za rudarsku baštinu. Uz to, 1993. kao kulturno dobro uspjeli su zaštiti i izvozni toranj okna Podlabin (Šoht), zatim Lamparnu površine tisuću kvadrata i prostoriju poznatu pod nazivom Veliko kupatilo. Potonja je zapravo garderoba za rudare površine oko tri tisuće kvadrata koja bi u budućnosti trebala postati multifunkcionalni, gradski društveni centar. “Imali smo sreću što su Istarska županija i tadašnji župan bili toliko zaintrigirani projektom podzemnog grada da je 1999. god. od Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu naručena tehnička studija izvedivosti projekta, a 2002. i studija isplativosti koje su pokazale da naša umjetnička utopija može postati potpuno održiva stvarnost. U rekonstrukciju i opremanje Lamparne je do sada, u dva navrata od 1996. do 1998. i od 2009. do 2010. godine, uloženo oko pet milijuna kuna što je EK sufinancirala s oko 35 posto, Otvoreno društvo Hrvatska s 10 posto, Coordinating Netherlands Foundation (CNF-CEE) s 10 posto, Ministarstvo kulture, Istarska županija i Grad Labin zajedno oko 10 posto te s čak 35 posto privatnih investicija”, napominje Zahtila. Od prošle je godine Labin postao i središtem industrijske umjetnosti. Atraktivno Bijenale industrijske umjetnosti, održano od ožujka do rujna 2016. u Labin je privuklo 80-ak umjetnika iz cijelog svijeta. Radi se o jednom u nizu projekata iz portfelja Labin Art Expressa XXI koji je prerastao početni format te postao standardnim događajem koji će se svake dvije godine odvijati ili u prostorima labinskih rudnika ili drugim atraktivnim rudarskim i industrijskim lokacijama.

Avangardni karakter manifestacije i izloženih djela privukao je velik broj posjetitelja. Uz to, značajna je medijska pažnja koju je Bijenale dobio u inozemstvu, kao i interes brojnih muzeja, galerija i drugih inozemnih kulturnih institucija. Posjetitelji su na raspolaganju imali zanimljivu, kompleksnu, interdisciplinarnu i multimedijalnu izložbu. Od postava jednog od najpoznatijih konceptualnih umjetnika 20. stoljeća Josepha Beuysa, pa do Igora Grubića i njegova izloška nazvanog Anđeli garava lica koji prikazuje rudare s naslikanim anđeoskim krilima, zatim odavanja počasti revolucionarnosti labinskih rudara, prizorima iz njihova života. Svaki je korak prostora rudnika, počevši od ulaza, obilježen natpisom ‘Sretno!’ kakav je pratio sve rudare pri spuštanju u okno.