‘Paušalcima‘ s jednim klijentom najpametnije je promijeniti status ili naći još klijenata

Iako je do sada relativno uspješno izbjegavao uobičajenu mantru hrvatske države prema kojoj valja isisati i zadnju lipu iz svakog džepa, ministar financija Zdravko Marić u posljednjim metrima prošle godine posrnuo je. Iz ne sasvim jasnih razloga, njegovo ministarstvo odlučilo se pohvalnom efikasnošću pozabaviti paušalnim obrtnicima, odnosno dijelom paušalnih obrtnika koje smatra prikrivenim radnicima, premda tako zasigurno neće spasiti proračun niti donijeti posebnu korist ekonomiji u cjelini. Time je, nažalost, samo još jednom potvrdio jedinu stvarnu konstantu ekonomske politike u ovoj državi, da je Hrvatskoj interes ostaviti što manje novca u džepovima svojih građana.

Prijašnji koncept paušalnog obrta bio je šire postavljen i omogućio većem broju profesionalaca ne samo porezne pogodnosti i veću mobilnost na tržištu rada, nego i daleko jednostavnije računovodstvo, no država se u međuvremenu predomislila i shvatila da ipak ne može nikako prežaliti tih nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su iskoristili pružene pogodnosti.

U velikoj mjeri na nagovor dijela domaće IT industrije, Ministarstvo financija brzinski je napravilo zakonske izmjene i izradilo pravilnik o njihovoj primjeni kako bi jasnije utvrdilo koji paušalni obrtnici zapravo prikrivaju nesamostalni rad, odnosno radni odnos s jednim poslodavcem. Najveći problem je, naravno, što zakon i pravilnik, na snazi s prvim danom ove godine, uopće ne preciziraju kriterije utvrđivanja nesamostalnog rada i zapravo služe kao smokvin list za klasični hrvatski pristup – slobodno sudačko uvjerenje. To praktički i piše u samom Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak (već sam kafkijanski naziv dokumenta ispunjava puzajućom jezom).

Nakon što u Članku 32.d iznese nekoliko načelnih činjenica 'bitnih za oporezivanje poreznog obveznika posloprimca', Pravilnik na kraju tog nabrajanja ustvrđuje kako se važnim činjenicama smatraju ostale činjenice bitne za oporezivanje ovisno o pojedinom slučaju. Drugim riječima, poreznik može relevantnim smatrati što god želi. Jednako tako, na kraju navođenja kriterija koji to nisu (tri načelna i 18 dodatnih elemenata), Članak 32.i radi istu stvar lakonski poručujući da je 'ovisno o posebnostima pojedinog posla dozvoljeno dokazivati obilježja nesamostalnog rada i prema kriterijima koji nisu navedeni, a koji u konkretnom odnosu mogu predstavljati tipično obilježje nesamostalnog rada'. Opet, zaboravite sve što je napisano ranije, poreznik može što želi.

Ne čudi stoga da jedan od glasnijih pobornika ove intervencije Ministarstva Alan Sumina nije zadovoljan Pravilnikom. Suvlasnik Nanobita tražio je od države preciznije definiranje situacija u kojima se može angažirati paušalne obrtnike jer je smatrao prijašnju situaciju narušavanjem tržišne ravnoteže, barem iz perspektive IT industrije u kojoj je velik broj zaposlenika samo zamijenio radni odnos paušalnim obrtom.

- Ne vidim kako poduzetnici čitajući navedeni pravilnik mogu biti sigurni rade li u skladu sa zakonom, s obzirom da kriteriji nisu rangirani te nije jasno koji kriteriji su nužni, a koji su opcionalni. Neke države, poput Ujedinjenog Kraljevstva, imaju online alat za unos obilježja rada koji onda temeljem popunjenog upitnika ispisuje rezultat – radi li se o radu koji zahtjeva radni odnos ili ne. Gledajući iz te perspektive, te s obzirom da imamo tvrtku u Ujedinjenom Kraljevstvu, dojma sam da je Ministarstvo barem moglo dati konkretne primjere iz praksi. Ovako kako je sada napisan pravilnik, on nije ništa drugo nego proširen članak 12. Općeg poreznog zakona koji glasi: 'Ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao'. Kada su zakoni tako općenito napisani daje se velika mogućnost slobodne interpretacije poreznim tijelima, što u konačnici povećava pravnu nesigurnost - poručuje Sumina.

Ugledni računovodstveni stručnjaci koje smo kontaktirali, slažu se da izmjene Općeg poreznog zakona i novi pravilnik ne rješavaju ništa, nego samo stvaraju dodatnu nesigurnost.