Otkrivena nova oceanska struja na Južnom polu

Znanstvenici su nedavno na Antarktici otkrili brzo strujajuću novu duboku oceansku struju na području veličine otprilike 40 amazonskih prašuma. Taj novi dosad nepoznat oceanski fenomen uzbudio je znanstvenike, a moguće objašnjenje za to vide u dramatičnim klimatskim promjenama koje direktno utječu na gibanja mora. Još je jedno moguće objašnjenje tog novog fenomena, a to je da se nedavno od Antarktike odvojio ledeni otok veličine Luksemburga, ogromna santa leda koja je mogla utjecati na taj novi fenomen morske struje.

Velike količine vrlo hladne vode bogate solju u pojedinim područjima u blizini obala Antarktike tonu prema dnu i potom preplavljuju oceanske bazene. Najdublje dosad pronađene struje imaju brzinu kretanja od 20 centimetara u sekundi, a to novo kretanje vode donosi čak 12 milijuna prostornih metara u sekundi vrlo hladne vode bogate solju s Antarktike. Znanstvenici se boje da bi ovakve pojave mogle ostaviti negativan utjecaj na lokalni život divljine. To bi moglo značiti da tuljani i ostale životinje imaju manji pristup otvorenoj vodi, koja im je potrebna za nabavu hrane, postoji rizik i da se poremeti količina gustoće slane vode i količine koja potone na dno oceana. Oceani su veliki kotači klime planeta jer pokreću smjer zagrijavanja.

Taj novi fenomen ogromnog prostranstva nove morske struje, koji je mogla uzrokovati santa leda veličine 2500 četvornih kilometara koja se odlomila u veljači s glečera Mertz na Antarktiku, uz prirodne fenomene odrona ledenih površina, posljedica je ubrzanih klimatskih promjena upravo na polovima, smatraju znanstvenici. No, ta je santa mogla još pojačati slanoću vode, jer stručnjaci vjeruju kako je to područje važno zbog stvaranja gušće i slanije vode koja je pokretač globalne oceanske cirkulacije. Poznato je da su oceani najveća skladišta ugljikova dioksida, glavnog stakleničkog plina koji nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva. Antarktička cirkumpolarna struja je hladna morska struja na južnoj polutki, a povezuje Atlantski, Indijski i Tihi ocean, što je čini najvažnijim elementom globalne termohalinske cirkulacije. Struji južno od vrlo prostranih suptropskih kruženja, a nastala je, kako smatraju stručnjaci, kad su se prije oko 41 milijun godina razdvojile Antarktika i Južna Amerika, što je otvorilo Drakeov prolaz i uzrokovalo zaleđivanje tog novog najjužnijeg kontinenta, koji je do tada imao umjereno hladnu klimu.

Pod utjecajem zapadnih vjetrova ova struja je jedina koja obilazi oko cijeloga globusa. Zbog svog utjecaja na svjetska mora ima vrlo veliki utjecaj na vrijeme na cijeloj Zemlji. Zbog toga tu struju nazivaju i »kuhinjom svjetskog vremena«. Struji ukupnom količinom vode, od morske površine pa sve do dna na više od 4000 metara dubine. Od Antarktike do toplijih oceana donosi vrlo slanu, hladnu morsku vodu. Ta struja transportira najveću količinu vode na Zemlji, a stalni je pokretač vodene mase u smjeru istoka odnosno u smjeru kazaljke na satu, nešto brže od Zemljine rotacije, oko čitavog kontinenta.
Oceanske struje važne su za sam sustav života na Zemlji. Na njih djeluje i rotacija Zemlje, vjetrovi koji pušu na površinu i usmjeravaju tok vode, temperatura, razlika u salinitetu, privlačna sila Mjeseca i riječni tokovi. Na smjer i snagu morskih struja utječu i oblik morskog dna i obale, promjene u gustoći vode kao i druge struje.

Struje čiji uzrok su vjetrovi, rijetko kad zahvate vodu dublje od 200 metara, dok su struje koje su posljedica tzv. Coriolisova učinka duboke i do 1000 metara, objašnjavaju znanstvenici. Javljaju se uz zapadne obale kontinenata i vrlo su brze i snažne. Najbrža među njima je Agulhaška struja u Indijskom oceanu i teče brzinom od pet čvorova.
No, oceanske struje mogu putovati više tisuća kilometara, imaju veliko djelovanje na klimu kontinenata, a naročito na područja uz obale oceana. Znanstvenici upozoravaju da se ta ledena područja planeta tope brže od ostatka, ubrzano topeći led u Arktičkom oceanu jednako kao i permafrost koji zauzima više od 8,8 milijuna četvornih kilometara površine na sjevernoj hemisferi.

Vodeći klimatolozi svijeta već su prije naglašavali da je stakleničko zagrijavanje rezultat najvećeg dijela arktičkog topljenja permafrosta i da će tako ostati sve do 2100. godine. Ne računajući još i dodatno šire zagrijavanje zbog ugljikova dioksida i metanskih mjehurića koji isparavaju iz ledenih voda.