Osječko “Žito” počelo s proizvodnjom jestivog ulja

Osječka tvrtka Žito, najveći regionalni proizvođač poljoprivrednih proizvoda, prije tjedan dana započela je proizvodnju jestivog ulja pod nazivom “Žito”. Ulje koje se već nalazi u prodaji u jednom trgovačkom lancu (za sada samo u Plodinama, a za nekoliko dana i u Lidlu, Kauflandu, te ostalima), uslužno za Žito proizvodi IPK Tvornica ulja Čepin. Ideja o finalizaciji suncokreta stvorena je još ljetos, kada se u Žitu razmišljalo što sa suncokretom, prodati ga - što baš u razdoblju sveopće krize, ali i hiperprodukcije (i žitarica i uljarica) u zemljama okruženja i nije baš jednostavno, a još je teže naplatiti, ili ga finalizirati u ulje i distribuirati.

Pomogli i sebi i uljari
Kako ističe Marko Pipunić, vlasnik Žita, odlučili su se za ovu drugu varijantu, na obostranu korist. - Budući da je IPK Tvornica ulja Čepin, najkvalitetniji hrvatski proizvođač ulja, došla u određene teškoće, logično je bilo da ugovor potpišemo s tim društvom, da se zaposle kapaciteti i sačuvaju radna mjesta. Proizvodnja ulja “Žito” naš je dugoročni projekt s čepinskom uljarom. Mi smo u taj posao ušli vrlo ozbiljno - proizvodimo sirovinu, nabavljamo boce, etikete i brinemo o distribuciji, a uljari plaćamo uslugu, kaže Pipunić, te dodaje kako tu nije riječ o klasičnoj robnoj marki, nego o prvom finalnom proizvodu Žita. S druge strane, smatra se, naglašava Pipunić, da je takav projekt dobar, jer se na taj način tvrtke potpomažu da zadrže proizvodnju i radna mjesta, te dodaje da bi takvih primjera trebalo biti više, jer takvog “zajedništva” nedostaje osječkim tvrtkama.

Cilj - vlasničko preuzimanje?
Međutim, tu je vrlo teško oteti se dojmu da je Žito zapravo zainteresirano za vlasničko preuzimanje čepinske uljare i da se tu radi o nekim prvim koracima ka privatizaciji te jedine neprivatizirane tvrtke iz sustava nekadašnjeg kombinata IPK Osijek. Pipunić pak kaže da o tome trenutačno ne može govoriti, jer još uvijek nije poznat model prema kojem bi se privatizacija uljare provela.

- IPK Tvornica ulja Čepin, koliko znam, u većinskom je vlasništvu države, s tim da IPK TSH “Osječanka”, preko IPK Kandita, ima hipoteku nad udjelima uljare, a Zagrebačka banka nad nekretninama. Tako da sada teško mogu reći jesam li zainteresiran za uljaru, odnosno za nešto što se još uvijek ne prodaje. Jedino mogu reći da trenutačno stanje nije dobro i da uljari treba pomoći da, dok ne dobije novog vlasnika, radi, održava i razvija svoj brand, a nebitno je tko će biti vlasnik, kaže Pipunić.

“Žito” nije prvi brand
Stjepan Komar, predsjednik Uprave IPK Tvornice ulja Čepin, kaže da brand “Žito” nije prvi koji rade uslužno za neku tvrtku, no, najnoviji jest. - Pored vlastite robne marke mi već duže vrijeme radimo uslužno i robne marke za druge tvrtke, još od 2002. godine. Radimo tako, primjerice, preradu suncokreta i uljane repice za Agrokor, a proizvedeno ulje isporučujemo Zvijezdi koja je u sastavu te kompanije. Radimo brandove i za trgovačke lance Getro, Plodine, Lidl i NTL. To je i inače naš uobičajen posao, raditi preradu sirovina za druge tvrtke ili brandove, kako bismo popunili kapacitete, ali je prvi put da nekome, kao sada Žitu, radimo čistu uslugu, kaže Komar, te dodaje kako na godinu proizvedu između šest i sedam milijuna litara ulja, od čega je polovina vlastiti brand, a polovina tuđi brandovi.Ukupna je prizvodnja daleko ispod kapaciteta tvornice koja iznosi 28 milijuna litara na godinu.

Smanjen otkup uljarica
Prvi put ove godine čepinska uljara je i značajno smanjila vlastiti otkup uljarica.
- Nismo uspjeli za otkup uljarica dobiti kredite od Zagrebačke banke koja nas inače kreditno prati unazad nekoliko godina. Razlog tomu je što je u 2008. godine sirovina otkupljena po izuzetno visokoj cijeni, a već je krajem iste te godine i početkom 2009. došlo do značajnog pada cijene sirovih ulja i pogače. Cijena uljane repice, primjerice, bila 3,50 kn/kg standardne kvalitete, a sa zavisnim troškovima plaćali smo i po 3,70 kn/kg ili 515 eura /toni. Dok su cijene sirovog ulja iz tako skupe sirovine trebale biti oko 1.250 eura po toni, one su vrlo brzo pale na samo 650 do 670 eura po toni.

Zbog tog poremećaja u paritetu cijena zabilježili smo veliki gubitak, što je rezultiralo nemogućnošću vraćanja kredita za otkup sirovine. Stoga smo zatražili reprogram kredita od Zagrebačke banke i on nam je odobren u visini od deset milijuna eura, ali uz uvjet osiguranja državnog jamstva, kojeg sada čekamo. Mi ne negiramo probleme s kojima smo suočeni, o svemu smo obavijestili i Nadzorni odbor, radnike, sindikate, a Hrvatski fond za privatizaciju i Ministarstvo poljoprivrede zamolili da izda jamstvo, kaže Komar, te napominje kako Uprava u ovim teškim vremenima ne sjedi skrštenih ruku, niti probleme pokušava pomesti pod tepih, već traži rješenje i nove poslove, pa makar to bila i proizvodnja robnih marki.

U proizvodnji robnih marki, Komar kaže da ne vidi ništa loše već vidi sinergiju interesa. - Tržišta okolnih zemalja zasićena su uljaricama, što proizvođačima otežava plasman, a u ovo vrijeme krize - i naplatu. Stoga se mnogi okreću sigurnijoj varijanti, preradi i proizvodnji ulja kod nas, a nama je opet u interesu osigurati rad pogona i plaću radnicima, iako je od usluga vrlo teško preživjeti, kaže Komar.