Omiljene brendove srušio jeftin uvoz

Legitiman je poriv trgovca da bude najjeftiniji, da kupcu bude privlačniji od konkurencije i da se u postizanju toga cilja služi svim raspoloživim sredstvima. Iluzija je, također, da to žele i tako se ponašaju samo neki. To rade svi, ali im se metode i "mediji" na koje ih primjenjuju, razlikuju, i to uglavnom prema stupnju sofisticiranosti. Logika je jasna - što niža dobavljačka, to će biti niža i krajnja cijena na polici.

Naime, iako cijene nisu jedini faktor izbora trgovine - nešto utjecaja ima i širina ponude, izgled police, uređenost, ljubaznost osoblja, blizina i dostupnost trgovine - ipak je prosječnom kupcu najvažnija procjena koliko novca, po jednom pohodu po dućanu, može ostaviti na blagajni. Pogotovo sad, u krizi, u kojoj je osobna potrošačka računica uvelike poništila cjenovnu elastičnost kupaca i senzibilitet koji je do jučer preferirao određene prozvode i omiljene brandove, neovisno o njihovoj cijeni. A danas ih počesto ignorira bez ikakvog sentimenta. Ta je prijelomnica kod kupaca širom otvorila vrata diskonterima pa uopće ne čudi što su im prvo porasli prihodi i tržišni udjeli, a onda su na tim krilima krenuli s pritiskom na snižavanje cijena hrvatskih dobavljača s ponudom - ili ćete se cjenovno prilagoditi ostalima u kategoriji ili ste out. Naravno, u slučaju onih proizvođača u čijim granama postoji velika lepeza zamjenskih, uvoznih proizvoda takav pritisak ima više šanse da se oživotvori. Nešto je teže polučiti rezultat kod onih tvrtki koje u svom portfelju imaju pokoji "unikat" bez kojeg nijedna trgovačka polica u Hrvatskoj od kupaca ne bi prošla.

S pritiskom se bolje nose i one tvrtke koje s istim trgovcem posluju na više tržišta pa su njihove relacije u Hrvatskoj dio šire mreže odnosa. Nažalost po proizvođače, ali u ovome meču, kupci su više na strani diskontera. Zato njihova argumentacija da im je kupac svetinja i da sve rade "u ime i za njegov račun" posve drži vodu. Kupca očito baš više ne dira to što svaki put kad posegne za jeftinijim (uglavnom uvoznim) proizvodom, za nijansu pogoršava poziciju domaćih proizvođača i radnike zaposlene u tim tvornicama. Naime, kad njegov menadžer ne uspijeva prodati robu, radniku mora smanjiti plaću ili mu otkazati, a to onda dodatno smanjuje kupovnu moć pa je trgovac u još većoj nervozi i tako u nedogled... U tom sistemu spojenih posuda, nikome nije lako. Na pitanje koje je rješenje, jedan je proizvođač rekao kako bi bilo najpametnije da se svi u lancu dogovorno počnu podjednako odricati. Ali, onda će, kaže, barem kad je riječ o prehrambenoj industriji, sve doći na početak - do agrara i države. A što onda?