Nikad nije bilo lakše biti svoj šef, a neki i sumanuto zarađuju

Uber. Čavao u gumi hrvatskih taksista, kompanija čije se kontroverze protežu puno dalje od ovog dijela svijeta, koja od samog početka poslovanja nailazi na otpor ustaljenih struktura, s problematičnim šefom, korporativnom kulturom, i koja unatoč svemu i dalje vrijedi nekoliko desetaka milijardi dolara. Istina, procjena vrijednosti Ubera nije tako jednostavna. Dionicama se još uvijek ne trguje na nekoj od burzi, nego one vlasnike mijenjaju u privatnim transakcijama zbog čega je valuacija puno neodređenija, no postoje i neke čvrste brojke kojih se ipak može uhvatiti.

Jedna od njih je ona o prihodima od 6,5 milijardi dolara u 2016. Poznato je također da je kompanija tijekom godina prošla nekoliko krugova financiranja u kojima su prodavani vlasnički udjeli i to za iznose prema kojima se ukupna vrijednost Ubera u jednom trenutku procjenjivala na čak 62,5 milijardi dolara. I iako je nedavno, nakon niza skandala, osnivač i glavni izvršni direktor Travis Kalanick odstupio s pozicije, i iako je lani uz snažan rast prihoda i dalje ostvarivao gubitak u poslovanju (od 2,8 milijardi dolara), Uber je i dalje jedno od ključnih imena koja se veže uz pojavu jedne nove ekonomije.

I tu nije sam – Uber, Lyft, Airbnb – sve su to pojmovi koji se posljednjih godina vežu uz nešto što je dobilo popularan naziv ekonomija dijeljenja (eng. sharing economy) i pod čijom egidom redovno niču nove tvrtke s novim uslugama i, naravno, nadom da će na tome dobro zaraditi. No što je to ekonomija dijeljenja i zašto se toliko priča o njoj?

Za početak, ekonomija dijeljenja nije apsolutno ništa novog. Sam izraz nema neko posebno isključivo značenje i posljednjih godina se koristi za širok spektar tvrtki koje, doduše, povezuje sličnost u poslovnom modelu, no ne postoji jasna granica koje bi tvrtke trebale spadati u tu kategoriju, a koje ne. Jer ekonomija dijeljenja je jednostavno evolucija prastarog poslovnog modela usluge iznajmljivanja. Određene osobe posjeduju neku imovinu i za naknadu je ustupaju drugima na korištenje.

Pa zašto se onda govori o novoj ekonomiji, a ne o arhaičnom 'rentanju'? Odgovor smo već spomenuli - riječ je o nastavku razvoja. U tome su vrlo važnu ulogu odigrala dva trenda iz prošlog desetljeća. Iako su ideje postojale već otprije i iako su se sporadični projekti javljali s vremena na vrijeme u raznim dijelovima svijeta, sve veća urbanizacija, ali i želja za zaštitom okoliša su prije petnaestak godina u prvi plan stavili ideje dijeljenja automobila i bicikla.

Ideja dijeljenja automobila u kojem umjesto klasičnog iznajmljivanja u kojem korisnik odlazi u ured tvrtke koja se time bavi te tamo unajmljuje automobil, sada automobil čeka korisnika negdje u gradu da bi se ovaj prevezao na željenu destinaciju i tamo ostavio vozilo koje će onda koristiti netko drugi dobila je novi život osnivanjem kompanija Zipcar i Flexcar u SAD-u. Obje kompanije su osnovane 2000. godine i počele su nuditi opisanu uslugu, jedna u Bostonu, druga u Seattleu. Usluga se relativno brzo širila, a na tržištu su se počeli javljati i drugi igrači.

Slična situacija je bila i s biciklima. Ideja je postojala već i ranije i koristila se, ali postala je široko poznata tek kad su tijekom prošlog desetljeća u nizu velikih gradova diljem svijeta, najčešće u kampanjama promocije zdravog života i zaštite okoliša, pokrenuti javni gradski projekti dijeljenja bicikla koje su korisnici mogli unajmiti na jednoj lokaciji, koristiti ih neko kratko vrijeme, te ostaviti na sasvim drugoj lokaciji gdje bi ih onda dalje koristio netko drugi.

I iako su ti, i neki drugi slični poduzetnički napori (primjerice, dijeljenje ureda, odnosno kratkotrajno iznajmljivanje uredskog prostora na određenoj lokaciji), čak i imali određenog uspjeha, prava revolucija stigla je s pojavom pametnih mobitela. Čitav proces iznajmljivanja neke imovine, a posebno kad se radi o pokretnoj imovini poput raznih vozila, dobio je sasvim novu dimenziju zahvaljujući informatičkom napretku te mogućnosti da se u svakoj sekundi zna gdje se netko ili nešto nalazi.

Tome je potrebno pridodati i još jedan vrlo važan element – amaterizaciju poduzetništva – u čemu su ključne uloge odigrali Airbnb i Uber. Iako na prvi pogled amaterizacija ne sluti na dobro (a to je i ono što je Airbnb, Uber i njima slične usluge uvalilo u puno problema diljem svijeta), ona je bila samo još jedna poduzetnička ideja koja je odgovarala na pitanje kako lako i brzo zaraditi.

Uslugama iznajmljivanja imovine su se do pojave Airbnba i Ubera bavile specijalizirane kompanije. Airbnb i Uber su postavili pitanje zašto i obični građani ne bi mogli dodatno zaraditi na imovini koju posjeduju bilo iznajmljujući nekretnine ili njihove dijelove koje ne koriste, bilo koristeći vlastita vozila za laku dodatnu zaradu bez potrebe da za to otvaraju obrte ili tvrtke. Kako je razvoj tehnologije doveo do toga da je uz malo korištenja interneta ili aplikacije na pametnom mobitelu postalo jako lako pronaći 'kupca' odnosno korisnika usluge, ekonomiju dijeljenja više ništa nije moglo zaustaviti u naglom uzletu.

Nakon samo nekoliko godina uspjeh se ne može zanemariti. Uber i Lyft te njihov kineski pandan Didi Chuxing kao neki od najvećih svjetskih pružatelja usluga organizacije prijevoza, Airbnb za pronalazak smještaja, niz drugih manjih ili većih tvrtki koje nude slične usluge kao i 'dijeljenje' stambenog ili uredskog prostora, svi pokušavaju zauzeti svoje mjesto na tržištu za koje interes, čini se, ne jenjava.

Kao i svaki put kad tehnologija prokrči put da bi za njom kaskala regulativa, problema ima. Lokalne, a ponekad i nacionalne vlasti, kao i starosjedilački poduzetnici nerijetko su manja ili veća prepreka na lokacijama na kojima se pojave Airbnb, Uber ili neki od njihovih konkurenata. Rezultati takvih srazova su također različiti – od zabrana pružanja usluge do toga da se jednostavno prijeđe preko svega i nove igrače se pokuša uklopiti u postojeće okvire.

Koliko je sve to skupa uspješno? Nije lako jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Prvi je problem obuhvata. Ne može se reći gdje ekonomija dijeljenja počinje ili završava. Kao što smo već napisali – stroga granica ne postoji pa je teško odrediti koje se sve tvrtke može smatrati dijelom ekonomije dijeljenja, a koje ne. Jednako tako, na tržištu se gotovo svakodnevno javljaju nove ideje i novi igrači. Od automobila i bicikala danas se došlo do dijeljenja ureda, prijevoza hrane, prijevoza na moru, dijeljenja stambenog prostora i drugih.

Možda bi kao ilustraciju za kraj najbolje bilo predočiti brojke kompanije s kojom smo počeli. Uber danas pruža usluge u više od 450 gradova, 76 država i na šest kontinenata. Za prvu milijardu vožnji trebalo mu je pet godina, za drugu samo šest mjeseci, a prije mjesec i pol premašio je brojku od pet milijardi obavljenih prijevoza. Unatoč nizu prepreka i kontroverzi s kojima se kompanija bori, potražnja za uslugom i lakoća njenog korištenja je više nego očita. A u takvim okolnostima može se očekivati da će ekonomija dijeljenja nastaviti rasti.